Criticize this!: 'Knjiga o Uni'

KRVAVA RIJEKA
Faruk Šehić, Knjiga o Uni (Algoritam, Zagreb, 2011.)

Izvorište književnog rada Faruka Šehića bila je knjiga poezije Pjesme u nastajanju, da bi zbirkom Pod pritiskom proširio tok i počeo da piše prozu. Krajem prošle godine, objavio je i prvi roman nazvan Knjiga o Uni, žanr u koji se ulilo njegovo prethodno književno iskustvo. Mustafa Husar, glavni lik knjige i pripovjedač, u procesu hipnoze, potom i autohipnoze snima prethodna iskustva od kojih će kasnije sastaviti knjigu. Knjiga koja je tako zamišljena nestabilne je strukture, a ukoliko se o njoj govori kao o riječnom toku onda je taj tok pun brzaca sa nekoliko poniranja da bi u donjem toku knjiga meandrirala. O ušću je pak teže govoriti, u krajnjem i pripovjedač će reći da Una nastavlja da teče i kada on završi svoju priču.

Glavni tok

Faruk Šehić je u intervjuu za TVDepo izjavio da je u romanu Knjiga o Uni pokušao da piše o rijeci i životu čovjeka sa njom i oko nje, ali je u toku procesa pisanja shvatio da je nemoguće ne govoriti o ratu koji mu kao ožiljak ostaje na koži. Slično govori i pripovjedač Mustafa: "„Oprostićete mi što ću ovdje biti primoran izravno pričati o ratu, znam da to danas nije popularno, ali je popularna budućnost u kojoj će depresija osvojiti vaša srca." Šehićev roman može biti odličan primjer trenutnog stanja književne produkcije na ex-YU prostorima. Sa jedne strane, osjeća se zasićenost ratnom tematikom, ali sa druge strane pisci joj se opsesivno vraćaju. Tu konfuziju osjećaju pisac Šehić, ali i njegov lik Mustafa Husar. Glavni tok romana krivuda između opsesije ratom i potrebe da se ta opsesija prevlada pričom o Uni, koja neometano nastavlja da teče kroz sva tri 'perioda' romana (period prije, u toku i nakon rata).

Virovi i brzaci

O tome kako je napisan Šehićev roman, najpreciznije se može utvrditi stilskom analizom teksta. Kao primjer dovoljno je uzeti rečenice: "Jesen bi dolazila u naše grudi, kroz ozon koji smo udisali, on bi prelazio u najfiniju emociju, od koje bi nam se stezalo grlo i oči kvasile dječačkom tugom(...)" i "Oblaci, cumulonimbusi, natekli od vlage, hitro su plovili nebom kao na ubrzanoj sekvenci dokumentarnog filma o plamsanju i bujnosti živoga svijeta." Na samo dvije stranice teksta, Šehić je koristio okoštale metafore i jezik sličan onom koji srednjoškolci koriste kada pišu rad o 'jeseni koja je došla u naš grad', ali je i iskoristio efektno poređenje kojim je postigao začudnost. Smjenjivanje klišeiziranog jezika sa umjetnički uspjelim pasažima dovodi do toga da se tekst romana doživljava kao pun brzaca i virova.

Za razliku od Andrićeve ćuprije, koja predstavlja centar strukture romana Na Drini ćuprija, o Uni se govori s vremena na vrijeme, nedovoljno kontinuirano da se poveže roman koji stoga djeluje kao kolaž. Takva struktura ne mora biti u suprotnosti sa idejom o pripovjedaču koji je hipnotiziran i u tom stanju ispituje svoj um, čak je i potvrđuje. Međutim, problem je u razlici između pripovijedanja o rijeci, koje ponekada isuviše naivno djeluje, i ratnih tema koje se opiru Šehićevom nastojanju da ih umjetnički uobliči. Kada bezlično ili u prvom licu množine, koristeći prezent, govori o Uni, pripovjedač i na mikroplanu koketira sa andrićevskim stilom. A šta sve u vezi sa njom saznajemo? Osim legendi o riječnim bogovima i dinamike grada pored nje, detaljno ćemo biti obaviješteni o vrstama riba koje je nastanjuju. Ovakav način mišljenja nije primjeren pripovjedaču, koji bi trebalo da je hipnotiziran. Tek se u djelovima teksta u kojima dominira ratna tematika čuje glas hipnotizovanog subjekta. S vremena na vrijeme nas pripovjedač podsjeća da je pod hipnozom, valjda da ne bismo zaboravili tu činjenicu jer ćemo je načinom na koji je napisan tekst sigurno zaboraviti. O iskustvima rata se govori nabacivanjem činjenica, eventualno opisivanjem stanja glavnog lika odnosno pripovjedača, ali se mehanizmi rata ne ispituju.

Poniranje u tjelesno

Pripovjedač pokušava da definiše vlastiti identitet oslanjajući se na prošlost, zato sadašnjost do posljednje glave romana doživljava kao vrijeme obilježeno ožiljcima, ruševinama i raspadanjem. Prošla vremena su propadljiva kao i sve materijalne stvari koje je čovjek proizveo ili kao samo čovjekovo tijelo. Ali ovakvo pesimistično tumačenje jedno je od mogućih, samo se u toku prvog čitanja može činiti bitnije jer je uočljivije u tekstu. Mustafa Husar će u jednom trenutku poželjeti da posjeduje titanijumski sat, da bi na kraju došao do zaključka da su jedino riječi vječne i neuništive. Time se ipak dopušta mogućnost spasa kroz umjetnost, i pisca Šehića i pripovjedača Husara i čitalaca.

Spas od raspadanja moguće je tražiti i u jačanju ženskog principa, koji je uvijek suštinski povezan sa tjelesnim. Jedno od najuspjelih poglavlja knjige 'Noćno putovanje' spaja simbole tijela, majčine kuće, vode i razaranja sa apokaliptičkim prizorima. Naravno, majčina kuća ne uspijeva da pobjegne i svakih pedeset godina biva razorena. No, u tom razaranju je skriven i stav da ona svaki put biva obnavljana. I ne samo ta jedna kuća, već i cijeli grad pored Une biva opustošen (pripovjedač kaže da se među ruševinama osjeća poput džina u zemlji Liliputanaca, što je jedna od uspjelijih slika u romanu), da bi poslije rata ljudi počeli da se vraćaju Uni. Nije moguć bijeg, ali jeste ciklično oživljavanje, koje je praćeno smjenjivanjem godišnjih doba.. 

Delta bez ušća

Iako roman teži katarzičkom efektu, što naglašava i sam pripovjedač, takav efekat je na kraju ipak izostao. Na sličan 'zadatak' pisac nije uspio valjano da odgovori ni u zbirci priča Pod pritiskom. Zato je legitimno postaviti pitanje da li je Šehiću promjena žanra pomogla da umjetnički sazri? Za sad je odgovor bliži negativnom negoli pozitivnom. Neodrživim okvirom sa hipnotizovanim pripovjedačem pisac nije uspio da mnoštvu nepažljivo izabrane građe da krajnji smisao. Tako i posljednje poglavlje u kojem pripovjedač napušta Bosnu, djeluje kao post scriptum neuvjerljivo povezan sa prethodnim tekstom romana, čak kao bespotreban višak.  U Šehićevoj prozi se još osjeća pritisak traumatične prošlosti, zato su pomaci u umjetničkom manje vidljivi od stagniranja i ponavljanja grešaka iz prethodnog perioda stvaralaštva. Iako pomaci neminovno postoje, prije svega u skretanju sa glavnog toka kvazi-reportažnog pisanja o ratu. Šehić je barem pokušao da o ovoj temi piše povezujući je sa pričom o vječnom proticanju Une, suprotstavljajući tako linearno vrijeme ljudskog života, time i vrijeme rata, cikličnom vremenu prirode.

Piše: Nađa Bobičić
foto: Julijan NyAa (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.