Četvrtak
22.11.2012.

Criticize this!: 'Bog neće pomoći'




Extra_large_bog_nece_pomoci
A+ A-

Marko Pogačar, Bog neće pomoći. Algoritam, Zagreb, 2012.

MARKOVA APOKALIPSA

Bog neće pomoći prva je zbirka priča Marka Pogačara, poznatog splitskog književnika, autora zbirki pjesama Pijavice nad Santa Cruzom, Poslanice običnim ljudima i Predmeti. Osim što važi za jednog od najtalentiranijih mlađih autora, Pogačar sigurno spada i među najproduktivnije. Samo u 2011. godini objavio je dvije zbirke: knjigu eseja Atlas glasova i publicističko štivo Jer mi smo mnogi. Pored toga redovno objavljuje književne kritike, a odnedavno piše i 'Glazbeni dnevnik' na Booksi.

Bog neće pomoći ima jedanaest kratkih priča, od kojih jednu, 'Ogled o sakupljačima ptica', čini mozaik (puzzle story) sastavljen od šest meditacija o mrtvim pticama. Zapravo, svaka od priča je duboko promišljena meditacija o smrti, gubitku i ništavilu. Pjesnik Pogačar izvire u svakom opisu, neobično dugačkom za savremenu prozu, u svakoj uspjeloj metafori (šaht je otvor u 'rebrima mrtve gradske životinje'). Središnji motiv je noć (ona je nešto što dolazi iznutra i samo od sebe), vjesnik apokalipse koja označava pogreb boga. "Bog je završio. Preostale su jedino sablasti", reći će autor. Bivšeg boga susrećemo u priči 'Ljubav poslije'. Njegova priroda će biti jasnija čitaocu ukoliko napravimo komparaciju sa još jednim 'ukazanjem' u post-metafizičkom svijetu. Riječ je o priči 'Odlazak iz Grentona Stara' Irvinea Welsha. U njoj se bog pojavljuje kao markantni muškarac sijede kose i brade. Gnjevan i osoran tip koji, iako indolentan prema svijetu, i dalje drži vlast u svojih rukama i koji glavnog lika kažnjava kafkijanskom sudbinom preobražaja. Takvog boga više nema u Markovoj apokalipsi. On je tek 'fantom slobode', biće čije je vrijeme prošlo, koje se priklanja likovima. Donosi sendviče, isječke iz novina... Razgovara o literaturi, fudbalu i video igrama. Ali, interesantno za Pogačarevu viziju, smrt moći boga nije i smrt svijeta. Apokalipsa ne označava kraj, nego ulazak u novo (apsolutno) vrijeme, sivu zonu u kojoj svijet funkcionira kao utvara. U takvoj stvarnosti briše se razlika u vertikali postojanja, i gore i dolje vlada pustoš. Sve se to reflektira na likove (detaljno razrađene u pričama) koji i unutra i spolja uranjaju u istu stvarnost. Dokidaju se suprotnosti između jave i sna. U 'Ogledu o sakupljačima ptica' Mach Puh će reći: "Moji su snovi čisti Gestapo". I san i java su nosioci fantastičnih motiva. Čovjek se pretvara u pticu ili sjedi na prelomljenoj zraki sunca.

Nosioci Pogačarevih priča su likovi i atmosfera. Za njega je zaplet u drugom planu. Namjerno! U jednom intervjuu autor je otkrio da zaplet smatra irelevantnom kategorijom u književnosti, te da je ono po čemu pamti određena djela atmosfera, "neka nijansa, crnilo koje ostavljaju pod noktima". To crnilo u koje se upisuje njegova apokaliptična proza vrlo je blisko, prepoznali su kritičari, onom koje vlada u posljednjem filmu Béle Tarra, Torinski konj. Urađen u crno – bijeloj tehnici, film sačinjen od 30 dugih kadrova oslikava minimalističku poetiku mađarskog reditelja, koji ovaj put evocira priču o Ničeu, filozofu koji je svijetu 'razglasio' smrt boga. Godine 1899., na ulicama Torina, Ničea je toliko potresao prizor bičevanja konja da je ubrzo nakon toga doživio nervni slom. Momenat pred pucanje, pred konačni slom, karakterističan je za Pogačareve likove. Čak bi se moglo reći da je Niče iz torinske ulice paradigma likova koje zatičemo u Markovoj zbirci. Karakteri koje on gradi su opsesivni i manični. Oni su nerijetko čudaci i emiteri suludih ideja. Jednom riječju oni su marginalci u kojima se sabiru autorove pretenzije da prikaže svijet u trajnom propadanju.

Simbol oko kojeg se koncentriraju gotovo sve priče u ovoj zbirci su ptice. One predstavljaju matricu u eshatološkoj strukturi svijeta koju gradi ova zbirka, a koja se pojavljuje kao kontrapunkt hrišćanskom učenju u kojem one zauzimaju mjesto nebeskih bića i glasnika. Mnogo je primjera u književnosti s kojima bi se mogla dovesti u vezu Pogačareva simbolika. Ali nešto me vuče da se ne vraćam u prošlost, nego da kompariram ptice iz knjige Bog neće pomoći sa onima koje zatičemo u Slobodi Jonathana Franzena i Čile noću Roberta Bolaña. Knjigama autora koji su posljednjih godinu – dvije podigle veliku prašinu na svjetskoj književnoj sceni. Sloboda je roman kojeg je kritika proglasila prvim velikim američkim romanom XXI stoljeća, u kojem autor na primjeru jedne porodice dekonstruira temelje savremenog američkog društva. Walter Berglund, jedan od glavnih likova, gorljivi je aktivista posvećen zaštiti rijetkih vrsta ptica. Franzen će na više o 500 stranica razviti suštinsku vezu između ideje porodice i simbola ptice, oboje u krizi, oboje na pragu izumiranja. Ptica se pojavljuje kao odraz izgubljenih vrijednosti (opet hrišćanskog društva), o čijoj se mogućnoj revitalizaciji zapravo autor i pita. S druge strane, Roberto Bolaño u kratkom romanu Čile noću, u epizodi u kojoj Sebastijan Urutija odlazi u Evropu na poziv svećenika, će na primjeru 'crkvene egzekucije' golubova pokazati svu trošnost i izlizanost hrišćanske eshatologije u savremenom društvu, te unutarnji sukob u okrilju katoličke crkve kako bi se 'stara' moć i dalje održala. I ako u spomenute dvije knjige i dalje postoji dilema oko mogućnosti spasenja, kod Pogačara je ona razriješena. Jednostavno spasa više nema. Bog je mrtav, baš kao i ptice u njegovim pričama. Njihova smrtnost ih u potpunosti demistificira. One nalikuju "... zaboravljenoj badminton loptici". Od njih ostaje samo "... kljun i hrpica šupljih kostiju, slamčica kroz koje je ptica u sebe usisavala svijet."

Pogačar je bio skroman u ocjeni svog prvog proznog djela. Izjavio je da je ovom knjigom zapravo pokušao ovladati vještinom pisanja proze i da je taj svoj pokušaj želio učiniti javno. U tom nastojanju se vodio Štulićevom izrekom da je bolje imati jedan koncert, nego pedeset probi. Ali iako prva, proza Pogačara nije početnička. On u njoj pokazuje zavidne stilske sposobnosti. On je majstor detalja i atmosfere. I nije slučajno što sam u ovu kritiku unijela nekoliko komparacija i primjera iz svjetske književnosti i filma. Razlog je jednostavan, Markova proza svojom kvalitetom to i zaslužuje.

Piše: Lejla Kalamujić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE