Victor Klemperer (1881.-1960.), njemački pisac židovskog porijekla, profesor romanistike na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu, desetljećima je vodio dnevnik, uključujući i, ponajprije, dramatično razdoblje između 1933. i 1945. godine. Kada je pola stoljeća poslije objavljeno prvo izdanje tih zabilješki, naslovljeno Klempererovim citatom Želim svjedočiti do kraja, bila je to senzacija na njemačkom knjižnom tržištu: dnevnici znanstvenika koji je tada bio potpuno zaboravljen postali su bestseler.
Za uspjeh nisu bili zaslužni samo oduševljeni recenzenti koji su upozoravali na jedinstveno djelo, "neponovljivo i neprocjenjivo za poznavanje tih dvanaest godina", nego prije svega oštrina zapažanja u dnevniku, precizan opis sasvim privatnog, a ipak krajnje političkog putovanja kroz razdoblje nacionalsocijalističke diktature, u vezi s kojom već u početnim godinama vidovito nagađa da će Hitlerov antisemitizam na koncu sve Nijemce odvesti u propast.
Ovaj izbor iz golemog dnevnika pruža dojmljiv primjer borbe riječima protiv užasa. Ono najdirljivije što Klempererova priča donosi upravo je emocionalna i intelektualna veličina koju je uspio doseći nalazeći se u paklu, gdje bi većina ostala malodušna i poražena jadom.
S njemačkoga preveo Damjan Lalović, izabrao i uvodom popratio Almut Giesecke, s pogovorom Martina Doerrya.