Književnost kao prisjećanje

Knjiga Lovra Škopljanca prvi je pokušaj u hrvatskoj književnoj znanosti da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju i nakon što je vrijeme njihove recepcije nepovratno prošlo. To je ujedno i prvi pokušaj da se u opticaj teorije recepcije uvede kategorija neprofesionalnog čitatelja i da joj se prida stanovit teorijski dignitet, ako ništa ono da bi se porazmislilo o jazu što je dijeli od profesionalnih čitatelja — izdavača, kritičara, znanstvenika i sveučilišnog življa. U eri kada s nedostacima, slabostima, nedovoljnosti i nekompetenciji čitateljskih navika upućuju opravdane žalopojke, sasvim je sigurno zanimljivo vidjeti što od nekadašnje školske prisile, ali i naknadnih vlastitih slobodnih čitateljskih odabira uistinu preživljuje kao trajni utor 'kulture' i jesu li ti tragovi usječeni pod nadzorom pedagoških standarda ili posve osobnih, ako ne i slučajnih razloga i okolnosti.
(Lada Čale Feldman)

Pokazalo se, na primjer, da čitatelji najviše pamte kanonizirana djela iz XIX. i XX. stoljeća, i to pretežito strana ili pak da su o takvim djelima najspremniji razgovarati. K tome, stariji ispitanici više su vezani za hrvatsku književnost od mlađih, a nije nezanimljivo ni to što se čitateljice bolje prisjećaju knjiga koje su napisale žene ili knjiga u kojima su žene protagonisti. Iz samoga teksta čitatelji najbolje pamte temu — dakle ono o čemu se u djelu radi, što je njegov smisao ili poruka — potom njegov sadržaj — što je svodivo na fabulu ili na pojedinačne njezine dijelove — i napokon dojam što ga je djelo ostavilo. Pri tome se sjećanja grupiraju oko jednoga središnjeg lika, potom oko njegova odnosa prema drugim likovima i napokon oko društvene situacije u kojoj se ti likovi nalaze. Dok profesionalni čitatelji teže objektivnosti, neprofesionalni ne zaziru od sasvim subjektivnoga pristupa, a taj pristup onda u dobroj mjeri određuje i način na koji će oni neko djelo zapamtiti.
(Pavao Pavličić)

Lovro Škopljanac rođen je u Zagrebu 1984. godine, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje te 2003. godine upisao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je na četverogodišnjem studiju komparativne književnosti te engleskog jezika i književnosti 2007. godine. Sljedeće godine diplomirao je i na trogodišnjem studiju japanskog jezika i kulture te na jednogodišnjem specijalističkom studiju konferencijskog prevođenja, a od 2009. godine na istom je fakultetu zaposlen kao (viši) asistent pri Odsjeku za komparativnu književnost (katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti). Područja njegovoga stručnog interesa unutar komparatistike su poglavito književnosti na hrvatskom, engleskom i japanskom jeziku, zatim recepcija i pamćenje književnosti, starija hrvatska književnost, empirijske i kognitivne teorije književnosti. Uz asistentski rad Odsjeku za komparativnu književnost aktivno se bavi usmenim i pismenim prevođenjem te volontiranjem u terapijskom jahanju.

Autor je dobio Državnu nagradu za znanost za 2012. godinu u kategoriji znanstvenih novaka i u području humanističkih znanosti, i to za tekst objavljen na engleskom jeziku koji je u prerađenom obliku dio 2. poglavlja disertacije, odnosno knjige.