Biciklistički dnevnik

1980-ih izabrao je bicikl kao svoje glavno prijevozno sredstvo u New Yorku, a nakon što je prije dva desetljeća otkrio sklopivi bicikl, nosi ga sa sobom i na turneje. Ubrzo nakon što je počeo pedalirati New Yorkom, otkrio je da mu bicikl pruža slobodu, daje energiju, da mu omogućava da jednostavnije obavlja poslove tijekom dana, pa čak mu omogućava brži i lakši obilazak klubova, otvorenja izložbi i sličnih događaja. A kad je počeo pedalirati i drugim svjetskim velegradovima, shvatio je da je povezaniji sa životom na ulici nego što bi bio da sjedi u automobilu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu. Zanos koji bi osjetio kada bi zrak i ulični život prohujali pokraj njega ponavljao se u svakom gradu, a ubrzo je stvorio i ovisnost o tom osjećaju. Percepcija brža od hoda, sporija od podzemne, često nešto viša od ljudi, veliki je prozor i uglavnom, u ovoj knjizi, gleda na gradske krajobraze koji su fizička manifestacija najdubljih misli i vjerovanja ljudi koji žive u njima. U tom smislu vožnja biciklom je poput putovanja psihom čvrsto zbijene skupine ljudi.

Njegova knjiga Biciklistički dnevnik pokriva razdoblje od najmanje deset godina Byrneovog života tijekom poslovnih putovanja različitim gradovima radi nastupa ili izložbi. David Byrne kaže da mu vožnja biciklom nekoliko sati na dan omogućava da ostane normalan, pomaže mu da proširi obzore i stekne nove spoznaje te da ga ta dva kotača opuštaju. A budući da je aktivnost repetitivna i zaokuplja svjesni um te mu odvlači pozornost, tijekom tog vremena nesvjesni um dobiva priliku rješavati probleme, baš kao što se zakučasti problemi katkad znaju riješiti dok čovjek spava. I tako, dok vozi bicikl svjetskim metropolama - Berlin, Buenos Aires, Istanbul, San Francisco, Sydney, Manila, New York i London - promišlja o glazbi, urbanom planiranju, modi, arhitekturi, kulturalnoj dislociranosti, mentalitetu, globalizaciji, umjetnosti, biciklima u gradu i još mnogo čemu, a sve to začinjeno je njegovom osobitom mješavinom humora, skromnosti i humanosti.