U knjizi Veće od kuće Dorta Jagić na osobit način portretira mjesta za koja je veže doživljaj, iskustvo, neki izvorni osjećaj ili misao – od lučkih krčmi ili zamišljenih muzeja, do vlakova, gradova na sjeveru ili prigradskih okretišta. Ove su proze – kojima najbolje pristaje ime poetskih eseja – neka vrsta introspektivnog putopisa koji izvanjska mjesta opisuje iznutra, iz osobnog lirskog doživljaja koji na određenim koordinatama zatreperi u jeziku i izbori se za posvetu tome prostoru, stanju, asocijaciji ili čuđenju.
Na putanjama svojih kretanja autorica mjestima pristupa kao ishodištima atmosfere budućeg teksta koji će – kao fotografija koja sadrži puno više od vizualno zabilježenog trenutka – završiti u albumu poetskih i filozofskih promišljanja. Tako je knjiga Veće od kuće puna boja, mirisa, osjeta, referenci na ljude, duhovnost i umjetnost – ali prije svega puna simfonijske melodije jezika. Jer način na koji Dorta Jagić vlada jezikom svemu daje novu dimenziju, vrijednost iznad one koja se očekuje od putopisne ili esejističke forme. Njezin odnos s jezikom puno je više od uobičajenog odnosa pisca i vokabulara – on je gotovo ljubavnički, bratski, supružnički, ovisnički uzajaman. S tim i takvim suputnikom kod Dorte Jagić stanje dojmova prelazi u agregatno stanje čiste literature.