Umjetne suze

I u Umjetnim suzama, svojem novom romanu, Milko Valent slijedi odgovorni diskurs inovativnog romanesknog štiva, ali po prvi put zahvaća temu tranzicijske hrvatske zbilje koja je ujedno uronjena u širi kontekst: u zbilju recentnih europskih tranzicijskih procesa ujedinjenja. Umjetne suze su roman epohe; on je u svojoj biti egzistencijalna dijagnoza početka 21. stoljeća i ujedno romaneskna psihotična freska zloćudnog procesa banalnosti.

Ovaj roman hrabro uranja i u svijet sve upitnije i problematičnije institucije suvremenoga monogamnog braka. To je roman o ljubavi koja se raspada, o nemogućnosti rađanja djece odnosno o neplodnosti jednog partnera, o strasti i osveti, ali istodobno to je roman o stresnoj poziciji istraživačkog novinara. To je također roman o nemogućnosti dugotrajnih emocija te roman o potresnoj slici suvremene Hrvatske i suvremene Europe koja je, čini se, u procesima ujedinjenja izgubila moć za veličinu karaktera i moć za istinsku autentičnost individuuma, a koju istodobno nagrizaju sve raširenija korupcija, hipokrizija te lažna politička i strukovnjačka korektnost. Ipak, i u toj gotovo potpunoj opustošenosti života zaiskre katkada kratki bljeskovi optimizma, prave istinske komunikacije i ljudske radosti koji, barem na nakratko, poništavaju u svakodnevici potvrđen pesimistički zaključak da je svaki čovjek u osnovi nepristupačan neurotičan otok. Usprkos svemu roman Umjetne suze omogućuje i čitateljski užitak i uvid u kompliciranu narav suvremenoga čovjeka te usputnu spoznaju da je u cjelini življenja možda najveća mudrost uravnotežiti navale optimizma i pesimizma.

'Za proze Milka Valenta ne vrijede fraze kojom se dočekuju nove knjige afirmiranih pisaca. Dugo očekivani roman, s nestrpljenem iščekivani roman, ili nešto slično. Naime, tamo gdje sa svojim prozama odlazi Valent, tamo nema nikoga da ga čeka. Njegove proze daleko su ispred svog vremena, daleko ispred prevladavajućih književnih obrazaca, a posebno je daleko otišao s romanom koji držite u ruci.' 
(Edo Popović)