Svila nestala, škare ostale

od čijega je prvog izdanja prošlo dvadeset godina. Međutim, taj povratak početku nije zatvaranje kruga, u kojem bi se točka početka i završetka stopile u jednu, nego novo originalno djelo samoironične pripovjedačice. Svila nestala, škare ostale nastaje u vremenu prisilne selidbe Irene Vrkljan iz književno osvjedočenog i čitateljima poznatog stana u berlinskoj Mommsenovoj ulici na novu adresu koju nam - iz posve literarnih razloga - ostavlja tajnom. Ta fizička selidba, koja se, kako se kaže, događa pod stare dane, predstavlja faktičku okolnost pisanja koje sumira životni tijek. No, kao što to kod Irene Vrkljan u pripovijedanju često biva, ta je sumacija osobita i osobna, nikakva formalna računica i evaluacija jasnog slijeda, nego niz istrgnutih trenutaka sjećanja, što tamnijih, što svjetlijih. Za one koji poznaju pripovjedne motive Irene Vrkljan bit će jasno kako nije riječ o nasumičnom izboru slika sjećanja, nego o lirski istaknutim ključnim momentima koji su se oblikovali u njezinoj prozi od romana Svila, škare, preko Marine ili o biografiji, pa sve do testimonijalno obilježenih Naših ljubavi, naših bolesti. Pa ako su one stvarne škare kojima se režu papiri i izrezuju lica s fotografija (ili čak uništavaju cijele) ponekad tupe, autoričine pripovjedne škare jasne su i oštre, ne oklijevaju u svome poslu odjeljivanja bitnog od nebitnog. Budući da je pripovijedanje Irene Vrkljan izraslo iz ranije poezije, ne čudi da u ovome dodirivanju početka i kraja, u ovom ispisivanju i opisivanju kruga koji je započeo romanom Svila, škare podatni i meki materijal svile zatraži i osvoji nadahnuti pjesnički izraz.