Spaljena djeca Amerike

...ili zapravo bilo čime što se obično spominje u vijestima. Tu se više radi o nekoj vrsti tuge koja dolazi duboko iz utrobe. Uočavam je na razne načine kod sebe i svojih prijatelja, a očituje se kao neka vrsta izgubljenosti« tako David Foster Wallace opisuje emocije koje se provlače kroz Spaljena djeca Amerike, antologiju priča koja čitateljima nudi drukčiju sliku Amerike. A Amerika iz ovih priča je šutljivija, likovi su nesigurni i tužni, manje histerični i u stalnom konfliktu sa samim sobom. Zadie Smith tvrdi da se u ovim pričama mogu iščitati dvije zajedničke vrste straha: strah od smrti i strah od reklame. Dakako, ovi strahovi su blisko povezani: u reklami nema smrti, ta industrija je prava antismrtna udruga, a ova nova generacija pisaca promatra reklamu kako se razvija i upliće u srž njihovih života. U međuvremenu, smrt se pokazala prljavim trikom kojeg mnogi nikada nisu zamišljali na kraju bajke. Priče iz Spaljene djeca Amerike od kojih većina nikada nije bila objavljena izvan Amerike plijene originalnošću, uvrnutošću, zabavom i visokim stupnjem uređenosti, te što je najzanimljivije izvrsno funkcioniraju zajedno, po čemu se već razlikuju od uobičajenih antologija Dave Eggers, Rick Moody, Jefferey Eugendines, Jonathan Safran Foe, A.M. Homes, Jonathan Lethem i David Foster Wallace u međuvremenu su postali velikim književnim zvijezdama što vjerojatno čeka i sve ostale autore iz Spaljene djece Amerike.