Školice

Ovaj se roman značenjski račva u nekoliko smjerova, ima mnoštvo mogućnosti interpretiranja, a samo je čitanje prava avantura s obzirom na to da pisac nudi čitatelju – kao istinskom sustvaratelju značenja – barem dva različita načina čitanja knjige. Cortázarove Školice igraju se na dva kontinenta: s one i s ove strane, u dva grada: Parizu i Buenos Airesu, u čijim se toposima, atmosferama i putanjama likova ogleda istinsko tkanje života. Bogatstvo Školica otkriva se i u jeziku, u ludizmu govorā, stilova i pripovijednih modusa, u prepletu eksperimentalnoga, poetičnoga i realističnoga, u oponašanju džezerskih varijacija, humoru, ironiji ili sklonosti nadrealnome. Za Cortázara umjetnost mora biti i inovacija i spoznaja i igra. Prava igra podrazumijeva postojanje čvrstih pravila i zanos u činu igranja; znači i kombinatoriku i slobodu. A Školice su upravo vrhunska književna igra koja fascinira svojom strukturom i lakoćom improviziranja, te istovremeno pruža silan užitak u samom igranju – čitanju i sustvaranju značenja.
 

"Roman je napisan u znaku neumoljive potrage, koja se zbiva na svim zamislivim razinama... Horacio Oliveira, središnji lik Školica, prototipski je tragatelj. Tragaju i članovi Kluba Zmije, traga i Morelli, autorov dvojnik i glasnogovornik. Što se traži? Autentičnost, 'novi poredak, mogućnost nalaženja drugog života'. Ono traženo izražava se u mnoštvu figura, 'opsesivnih metafora' rasutih po cijelom romanu kao što su: most, prolaz, otvor, središte, ključ, 'kibuc želje'. Po želji se može dodati: smisao, svrha, spas. Osnovna figura je, naravno, sama igra školice: dopiranje od 'Neba' do 'Zemlje', ali u istoj ravni... Školice su i potraga za drukčijom književnošću, za svojevrsnom anti-književnošću i anti-romanom ili ne-romanesknim romanom u 'samoubilačkoj pobuni protiv knjiškog uma'..."
Iz pogovora Dinka Telećana

***

Julio Cortázar, jedan od najvažnijih hispanoameričkih autora 20. stoljeća, čiji se roman Školice smatra prijelomnom knjigom u književnosti Latinske Amerike.
Rođen je 26. kolovoza 1914. u Bruxellesu. Završio je učiteljsku školu u Buenos Airesu i potom studirao književnost na filozofskom fakultetu. Nakon što je položio ispite iz prve godine, ponuđen mu je učiteljski posao u provinciji, koji je bio primoran prihvatiti. Životario je tada po raznim sobama i pansionima, sve slobodno vrijeme posvećujući čitanju i pisanju. Godine 1938. pod pseudonimom Julio Denis objavio je u skromnoj nakladi knjižicu soneta pod naslovom Prisutnost (Presencias, 1938.), "veoma malarmeovsku", kako je ironično ustvrdio kasnije. Kao zaljubljenik u jazz, u mladosti je godinama svirao trubu.
Godine 1944. prihvatio je mjesto predavača europske književnosti na sveučilištima u Mendozi i Cuyu. No već nekoliko mjeseci poslije, kad je Perón pobijedio na izborima, kao ljuti protivnik peronizma dao je otkaz na fakultetu "kako se ne bi morao podrediti". Zaposlio se u Komori knjige u Buenos Airesu, gdje je nastavio pisati pripovijetke. Neke od njih slao je Borgesu, koji ih je objavljivao u časopisu Anales, no s ukoričavanjem se nije žurio: prvu knjigu pripovijedaka, Kraljeve (Los reyes, 1949.), objavio je tek u svojoj tridesetsedmoj godini. Godine 1948. stekao je status službenog prevoditelja s engleskoga i francuskoga. Tri godine poslije, dobivši stipendiju francuske vlade za studij, konačno se nastanio u Parizu. Godine 1974. postao je članom Russellova tribunala u Rimu kako bi propitao političku situaciju u Latinskoj Americi, a napose kršenje ljudskih prava. Umro je 12. veljače 1984. od leukemije, i pokopan je na groblju Montparnasse.
Važnija su mu djela: Zvjerinjak (Bestiario, 1951.), Tajno oružje (Las armas secretas, 1959.), Nagrade (Los premios, 1960.), Školica (Rayuela, 1963.), Progonitelj i druge priče (El perseguidor y otros cuentos, 1967.), 62. model za sastavljanje (62 Modelo para Armar, 1968.), Poeme i meope (Pameos y meopas, 1971.), Manuelova knjiga (Libro de Manuel, 1973.).