Rio bar

A mi se nismo najbolje snašli. Kad prva granata probije noć čovjek misli da još uvijek spava: u pidžami je, u glavi tišina, pod kapcima mrak, u ustima okus kalodonta i sve upućuje na blaženo nesvjesno stanje. Čovjek, kažem, misli da sanja, a u san se uvlači nemir, hrče mu na uho, baca ga po znojnoj posteljini, otvara ponore nasred kreveta i on upada u bezdan što mu se raspuknuo na vlastitom madracu. No spavač je i dalje uvjeren da će se probuditi, jer kad noćna mora postane najgora — čovjek se uvijek probudi. Stoga se pljuska, svlači pidžamu, izuva papuče i evo ga, bezglava kokoš što se gola i bosa popikava po zapaljenom dvorištu, no ipak se ne budi niti joj glava sjeda natrag na mjesto. Uzbune tule kao mačke usred parenja, gore negoli ona jebežljiva mačka koju su u proljeće morali utopiti jer nije prestala zavijati ni nakon trećeg snošaja. Tako mijauču uzbune punim plućima, i čovjek ih čuje i prisjeća se i mačaka i mačora, i plastične vreće kojom su ih privezati, i kamena što su stavili preko, i potoka gdje se sve to odigralo, no ipak se ne budi. Prvi puta svi se kreću poput mjesečara, ne mogu ni vrisnut, htjeli bi, no san im ne dopušta, htjeli bi i trčati, no niti to ne mogu, jadni spavači, već samo tapkaju kroz svoj usporeni sonambulni bijeg, sopću, gube dah, gube i nadu da će pronaći neko sklonište....