Pješčana gora

Završivši školu, radi kao bolničarka, a nakon fatalne ozljede ruke njezina majka Zofia šalje je dobrostojećim rođacima u industrijski grad Wałbrzych. No već na kolodvoru, u sceni koja kao da je preslikana iz njoj omiljenih ljubavnih romana, upoznaje svog budućeg supruga rudara Stefana Chmuru. Uskoro se sele u golemi stambeni socijalistički kompleks Pješčanu goru, gdje im se rađa i kći Dominika. Mala Dominika potpuno je drugačija od svoje obitelji, a Zofia u njoj konačno pronalazi dio davno izgubljene prošlosti...

U romanu koji ju je proslavio Joanna Bator gradi priču o tri generacije žena jedne obitelji čiji životi svjedoče o gotovo cijelom 20. stoljeću. Ova obiteljska saga odvija se u njezinu rodnom gradu, u kojem, kako piše, u kućama ostalim poslije Nijemaca knjige na gotici idu na potpalu, Wasser se nakon kuhanja pretvara u vodu, a Adolf Hitler Strasse postaje Ulica Vladimira Lenjina. Pješčana gora dirljivo je sjećanje na zauvijek završeno vrijeme, a fatalizam njezinih likova na hrvatski je vjerno prenio Mladen Martić.

'Proza Joanne Bator neuobičajeno je izražajna i uvjerljiva.'
(Twórczość)

'Pješčana gora jedna je od najboljih knjiga koje sam pročitao u posljednje vrijeme. U glavi su mi još uvijek ritam, zvuk i okus naracije kakvom Joanna Bator zavodi u svojoj knjizi. Jer riječi u njezinu romanu teku poput vodopada kojemu se divimo na fotografiji visoke razlučivosti.'
(Marcin Wilk, Czas Kultury)

'To je izražajna i ludo autentična proza. Po mome mišljenju, svakako najbolji roman posljednjih go­dina. Ako ga još niste pročitali, vrijeme je da što brže nadoknadite to čitalačko zakašnjenje.'
(Damian Gajda, czytelnia.onet.pl)

'Otrovna i inteligentna ironija aroma je ovoga romana i važni dio stilističke strategije koju je primijenila Joanna Bator. Jezik Pješčane gore mješavina je naivnoga i vulgarnoga govora te elegantne, disciplinirane naracije. Iskazi likova sjedinili su se s glasom sveznajućeg i sarkastično raspoloženog pripovjedača. Rezultat je distanca, kao da si je autorica htjela odrediti mjesto na pola puta između empatije i poruge.'
(Dariusz Nowicki, Gazeta Wyborcza)