Nitko

Kada roman počinje poglavljem naslovljenim Antonin Artaud, u kojem je riječ o njegovu boravku u sanatoriju, a završava osvrtom na Zeliga, filmski lik Woodya Allena, jasno je da autorica želi otvoreno ispisati abecedu psihološkoga poremećaja koji naziva ludilom ili melankolijom. No dok Artaud svjesno za sebe kaže da je veliki pjesnik, glavni lik romana, ujedno i autentični model iz autoričine zbilje, njezin otac, želi biti – nitko.

Skidajući sloj po sloj višestruke očeve ličnosti koji je u sebi nosio likove Jamesa Bonda, Dustina Hoffmana, cirkusanta, gusara, izdajnika, crne ovce..., autorica želi doprijeti do jezgre njegova Ja, do autentičnoga i cjelovitoga lika ispod niza maski koje ga zastiru, ali otkriva da je u tom naslojavanju zapravo bit onoga tko pokušava ne biti netko.

Nakon očeve smrti autorica je pronašla njegov rukopis pod naslovom Melankolična crna ovca u kojem je François-Xavier Aubry, ugledni francuski profesor prava i autor brojnih radova i knjiga, brižno opisao svoje stanje manično-depresivne osobe. Isprepletanjem citata iz očeva rukopisa ona slaže puzzle njegove ličnosti prepoznajući postupno sebe kao njegov odraz. Mudro zaobilazeći filozofski diskurz, rasprave ili promišljanja o ludilu, Gwenaëlle Aubry u rahlo konstruiranom tekstu niže slike i opise građanskog života u francuskoj provinciji, psihijatrijskih bolnica, oživljava obiteljsku prošlost, prati očev život u pomno odabranim detaljima koji se doimaju kao slučajna i usputna sjećanja, prikazuje međuljudske odnose u kratkim, ali znakovitim potezima, a osobito svoj odnos s ocem koji prerasta u odnos zamjena uloga zbog očeve infantilnosti. Te se slike i dojmovi nižu kao impresionistički portreti, no kada priča od prvog slova abecede A (kao Artaud) dođe do zadnjeg Z (kao Zelig), krug se zatvara, a portret izmiče.

Gwenaëlle Aubry (1971), profesorica filozofije na Sorboni i spisateljica.
Doktorirala je filozofiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. U nizu se tekstova bavi svojim glavnim znanstvenim preokupacijama: poviješću antičke filozofije (Aristotel, neoplatonizam), srednjovjekovnom filozofijom, novovjekovnim i suvremenim recepcijama neoplatonizma te poviješću i formiranjem pojmova moći i sebstva.
Nakon prvijenca Vražji odstranjivač mrlja (Le Diable détacheur, 1999) o strasti srednjoškolke prema zrelom muškarcu, u sljedećim dvama romanima govori o osamljenosti i izdvojenosti u zatvorskom svijetu, o onima koji su se bunili i radikalno borili za obespravljene, o onima iz radničkih predgrađa (Izdvojena [L'isolée], 2002; Izdvojenost [L'isolement], 2003). Na temu ružnoće napisala je roman Naš se život troši preobražajima (Notre vie s'use en transfigurations, 2007) u kojem sučeljava unutrašnji monolog ružne žene s filozofskim promišljanjem o nerazlikovanju lijepog i ružnog. Za roman Nitko (Personne, 2009), u kojem isprepleće autobiografiju i fikciju, dobila je prestižnu francusku književnu nagradu Femina.

Prevela: Marija Paprašarovski