Minus sapiens

Što se događa kada si istovremeno i mrtav i živ, ili si jednostavno otputovao u 16. stoljeće da bi pratio Michela de Montaignea na njegovu putovanju Europom? Što točno napraviti kada se probudiš među ljudima životinjskih lica, ili upoznaš Kinskog, čiji djed ne zna kako umrijeti, a prati te opojan dah predivnih sablasti? Kako je sve to povezano s pticama i njihovim očima? Tko su uopće glavni likovi, markiz de Gilgame i Kinski? I još važnije, tko je zagonetna Alga Marghen?

Želite li uopće znati odgovore na sva ta pitanja? Vjerojatno ne – a to znači da ste na pravome putu. Jer ovaj roman vodi vas kroz labirinte neznanja i ispisuje himnu našoj sreći što ništa ne znamo.
U halucinantnom svijetu strukturiranom poput ambijenta ili mirisa – gdje događaji nisu tek tako razasuti niti su osobnosti likova naprosto razlomljene – identiteti i znanje nikome zapravo ni ne trebaju.
Zoran Roško svoj književni svijet gradi na potpuno drukčijim temeljima i fascinantnim jezikom predstavlja novog čovjeka, unikatnu pojavu našeg doba, koji je istovremeno fašist i ekstremni individualist, ubojica i konceptualni umjetnik – Minus sapiens.

Svakim svojim retkom Roško zabija zlatne čavliće u lijes mnijenja koje pogrešno nazivamo znanjem, književnošću, uređenim socijalnim životom. Njegova konačna namjera nije restauratorsko uskrsnuće starih znanja, nego predano trijebljenje korozijom ugroženih mrtvih slova na papiru i uključivanje čitatelja u trip koji je u temelju svih istinskih avantura, bile one sobne ili svjetskoputničke. Roman Minus sapiens žestok je eksperiment sa sviješću koja se upustila u ljuštenje mrtvih kožica naših identiteta, a u nakani da se jednoj književnosti pokaže kako izgleda nepreparirana riječ.
Dario Grgić

Pripovijedanje u Minus sapiensu sve je samo ne ono sa zadrškom, pripovjedač nas obasipa s pregršt podataka, trudi se detaljno opisati likove, okružje i atmosferu te objasniti što se i zašto događa da bismo svejedno ostali uskraćeni za sve to znanje. Zoran Roško je romanom u kojem prevladava događajnost ostvario metafizičko remek-djelo.
Ivana Rogar

Roškov roman ringišpil je u kojem "vrijeme stoji, a prostor teče”, moćna centrifugalna mašina koja demokratično usisava sva ljudska znanja te ih potom žvače i uz puno humora izbacuje van. Tehnološki lajtmotiv romana je glitch: greška u sustavu, smetnja koja nas podsjeća na bol odvajanja od droge neprekinuta ulijevanja informacija u naš mozak. Jedinstveno osvježenje u hrvatskoj književnosti!
Olga Majcen Linn

Ni u hrvatskoj, a ni u tzv. regionalnoj književnosti, naprosto nema naslova s kojima bi ovaj nepredvidljivi karusel uvrnutih, izglobljenih narativnih fragmenata bio poetički blizak.
Boris Postnikov (o Roškovu prvom romanu, Ljepota jede ljude)