Knjiga kratkih vječnih ljubavi

Ljudski je život satkan od prolaznih, kratkih epizoda, od poniznih, kratkotrajnih rajeva i griješimo kada tragamo za vječnim i dugotrajnim rajevima, kada svoje snove 'gradimo pomoću granitnih blokova desetljeća'. Sve naše ljubavi, ma kako kratke bile, postaju vječne, svi koje smo voljeli zauvijek žive u našem sjećanju. Tako razmišlja glavni junak Makineova romana Knjiga kratkih vječnih ljubavi.

Kroz osam gotovo nepovezanih priča o platonskim i putenim ljubavima, pisanih u prvom licu, Makine prikazuje sentimentalni odgoj glavnoga lika. Na početku romana on je desetogodišnji dječak, a na njegovom kraju dvadesetpetogodišnji mladić. Iako odrasta u sirotištu i u krajnjoj bijedi, ne manjka mu životnog veselja za koje je dovoljan i zalutali komadić suhog voća u kompotu. Bježeći od stvarnosti, dječak mašta o bijelom gradu okupanom suncem čiji stanovnici iz trgovina krcatih namirnicama uzimaju samo onoliko koliko im je potrebno jer su zaokupljeni višim ciljem – izgradnjom bolje budućnosti. Priča o bijelom gradu hrani se riječima učitelja, svečanim mimohodima, komunističkim simbolima i parolama koji čine sastavni dio sovjetskog režima.

Iako je tijekom odrastanja uspio složiti tu slagalicu, glavni lik ipak se nije želio odreći komunističke Rusije. Štoviše, vrlo ironično govori o novopečenim oporbenjacima koji su se oglasili u trenutku kada je svima jasno da komunistički režim broji svoje zadnje dane. Pripovjedača je uvjeren da bi odbacivši komunističku Rusiju istovremeno odbacio i svoje dječačke i mladenačke uspomene: sjećanje na tužno i spokojno lice žene koja u knjizi čuva pismo poginulog mladića, sliku djevojčice koja trči ususret baki, mirna proljetna popodneva na osunčanoj pristanišnoj platformi, životnu priču dvoje staraca koju je slučajno čuo jednog olujnog dana, djevojku koja uranja lice u stručak visibaba, bijelu ljepotu beskrajnog voćnjaka u cvatu... Misao da je uspomene na kratkotrajne i opojne rajeve moguće odvojiti od stvarnog svijeta, pohraniti ih u sjećanju i zaštititi od uništenja u prvi mu se tren čini ludom, ali ubrzo shvaća da vjerovanje u nju 'daje krajnji smisao našim životima, našim susretima, našim ljubavima'. Uspomene tada prestaju biti nostalgične. Prisjećajući se svojih kratkih ali vječnih ljubavi, on osjeća smirenu radost.

Andreï Makine rođen je 1957. godine u Krasnojarsku u Sibiru. Doktoriravši na Sveučilištu u Moskvi, radi kao profesor filozofije u Novogorodu. Godine 1987. – tijekom boravka u Parizu – traži i dobiva politički azil. Makineovi su romani prevedeni na tridesetak jezika, među kojima je i hrvatski. Njegovo najpoznatije djelo je rusko-francuska trilogija koju čine Francuska oporuka, Rekvijem za Istok i Zemlja i nebo Jacquesa Dormea.

Prevela: Sanja šoštarić