U ljupki provincijski gradić negdje u srednjoj Europi sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća stiže vijest da se dogodio vojni udar. Pred novim režimom jedni se sklanjaju, drugi mu se klanjaju. I jedni i drugi svoje pozicije zauzimaju ne iz srčana uvjerenja, nego iz gologa straha. Kao što to u životu i inače biva, najmanje je onih koji su spremni na otpor. I njih, međutim, pogoni ista ustrašenost.
Roman Klanjam se britka je satira o ljudima koji u teškim vremenima pokušavaju zadržati glavu iznad vode. Mogli bismo ga čitati i kao svojevrsnu apologiju kukavičluka odnosno humoristični pamflet protiv patetičnog koncepta heroizma. Knjiga je to o nijansama sive, o međuprostoru između dobrote i zla što ga svi u manjoj ili većoj mjeri zauzimamo, slobodno birajući svoj koloristički ton ili nevoljko pristajući na njega.
Dinamično ispripovijedana, napučena osebujnim karakterima i vodviljskoga zapleta čiji ritam udara pisaći stroj – naime, svaka dionica teksta započinje fingiranim novinskim uvodnikom – ova knjiga, u isti mah i topla i gorka, osvaja duhovitošću i nekom vrstom radosne izmirenosti s činjenicom kako je Jaroslav Hašek bio u pravu kad je napisao kako bi "čovjek rado bio gigantom, ali je govno".
