Kako izliječiti fanatika

Ljudski odnosi u mnogim su slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobnim interesima.

Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljiv svjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego ona zdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito. Ne nailazimo često na tekstove koji na tako neposredan način govore o različitim stvarima kao što su vlastita biografija, stjecanje i gubljenje identiteta, zamke fanatizma, opasnosti netolerancije, snaga mržnje, odnos žrtava i tlačiteljâ. Amos Oz živi ispod samog vulkana zamršenih i složenih arapsko-izraelskih odnosa. Dok govori ili piše, čini to na temelju vlastitog iskustva. Njegovi roditelji proživjeli su gorko iskustvo židovskog stradanja u Europi. Njegovo iskustvo jest iskustvo dječaka koji iznova gradi svoj identitet i identitet zemlje u kojoj živi, na vruću i nemirnu palestinskom tlu. Odrasta između ljubavi i mržnje, fanatizma i nužnosti tolerancije. Njegovo sazrijevanje kao pisca teče usporedno s poimanjem i razumijevanjem situacije u kojoj odrasta. Pa se tako od dječaka koji je sudionik židovske intifade razvija u svjetski poznata pisca koji se zalaže za mir i sporazum s Palestincima. Na pitanje gdje su korijeni raznih nesporazuma koji prerastaju u teške tragedije i dugotrajnu mržnju, Oz poručuje kako odgovora ima, ali oni nisu jednostavni. Svakom odgovoru prethodi razumijevanje. Bez razumijevanja događa se da “okupirani postaje okupator, potlačeni može postati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge mogu zamijeniti”. Poznajemo taj svijet o kojem piše Oz. To je i naš svijet, koliko i njegov. Začas plane mržnja, hranjena fanatizmom starijim od bilo koje religije, starijim “od bilo koje države ili vlade ili političkog ustrojstva... od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu”. Ozova obiteljska povijest sazdana je na “neuzvraćenoj ljubavi”. Njegovi roditelji bili su Europljani prognani iz Europe. Oni koji su je napustili živi mogli su se smatrati sretnima. Pitanja pripadnosti, iznevjerenih osjećaja, klackalica između ljubavi i mržnje, nostalgija za Europom, to su osjećaji koji su obilježili generaciju očeva i majki. Amos je odrastao u podijeljenom Jeruzalemu, gradu u srcu dvostruke tragedije, dvaju naroda slične patnje, Palestinaca i Židova, dugog, teškog sukoba s krvavim posljedicama. Amos Oz imao je “profesionalnu deformaciju” da se “stavlja u kožu drugih”. “U mom svijetu”, veli on, “riječ nagodba istoznačna je s riječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost nagodbi nije čestitost, suprotnost nagodbi nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili predanost. Suprotnost nagodbi jest fanatizam i smrt.” Tragedija bliskoistočne krize leži u sukobu “ispravnoga s ispravnim”. Loša historijska iskustva razdvajaju dva sukobljena naroda umjesto da ih zbližavaju. Ljudski odnosi u mnogim su slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobnim interesima. Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljiv svjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego ona zdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito. Amos Oz pripada sve rjeđoj vrsti intelektualaca koji lokalne vrijednosti i interese razmatraju u okviru univerzalnih vrijednosti i interesa. Opće izvire iz pojedinačnoga i pojedinačno iz općega. Razmišljajući o drugima Amos Oz razmišlja i o sebi. Poznat vam je onaj fini, uzbudljivi osjećaj nakon što ste pročitali tekst za koji biste voljeli da ste ga vi sročili, da ste sposobni, da znate pisati tako uvjerljivo, tako jasno, tako precizno. I s takvom lakoćom. Taj osjećaj imao sam čitajući ove zapise Amosa Oza. I s najvećim ih zadovoljstvom preporučujem čitateljima. Filip David