Gubilište

Ponavljanje je sudbine uvijek vječna novost. Kovačeva je 'izvornost' u preuzimanju biblijsko-neognostičke misaone sheme, koja se tako umjetnički snažno preoblikovala u religijskome iskustvu Dostojevskoga i njegovu nihilizmu, u tomu što svu težinu tog iskustva prenosi u pripovjedačev diskurs. Tako roman istodobno lebdi u različitim vremenima – evokacijom djetinjstva (prošlost), putovanjem sporim vlakom kroz bespuće (sadašnjost) i bijegom pred zmijom i smrću (budućnost). Izabirući formu tradicionalnog pripovijedanja i moderne eksperimentalne forme Mirko je Kovač u Gubilištu zacrtao okvir vlastita pripovjedačkoga labirinta u kojem se prijelazi između mističnog, opscenog i uzvišenog zbivaju bez nasilnoga reza, poput snovita putovanja kroz umnožena zrcala.
(Žarko Paić)