Dvije tisuće šarenih aliena

stvarnost stići tako brzo, da ću bez uzbuđenja godinu dana ispisivati brojku 1999, da će prijelaz na 2000. proteći sasvim obično, kao i svaka druga Nova do sada i da ću se, iznenada, dva - tri mjeseca od tog “prijelomnog” datuma, naći posve zbunjena i shvatiti konačno da je ono što živim upravo ona budućnost o kojoj sam razmišljala, sanjala i s nevjericom očekivala.

Budućnost, a već sadašnjost. Sadašnjost, a već prošlost.

I, u cijeloj toj zbrci termina i subjektivnog doživljaja vremena, ne osjećam se dobro. Sad kada je ovdje, osjećam se kao da me budućnost izdala. Navukla je masku svakodnevnice. Ništa nije onako kako mi je obećavala.

Vrijeme, kaže Orson Scott Card, dolazi s onog drugog, zlog mjesta. Jer ako vječnost tražimo od Boga, ono što je tome suprotno - vrijeme - možemo dobiti samo od zlih sila.

Svi znamo, pa i vrapci, da 2000. nije početak trećeg milenija. Ali je kraj drugog. Dobro, a što je onda s tih dvanaest mjeseci između? Što ćemo s tim intermezzom? Kako da ga zovemo, što da se radi, ima li uopće smisla zamarati se planovima kad nismo sigurni kada se to točno događa?

Moj se doživljaj proticanja vremena nikad nije slagao s datumima, godinama. Neki su mi prošli događaji jasnije u sjećanju od onih prekjučer, poneki se snovi duže zadržavaju u svijesti od bitnih životnih prekretnica. Do sada je za mene prošlost tekla, sadašnost izmicala analizi, ali je zato budućnost bila jasan i blistav nepomičan cilj predamnom. Često sam računala koliko ću godina imati 2000., planirala gdje ću sve biti, što ću postići. Iz nekog meni još uvijek neuhvatljivog razloga nikada nisam preskakala tu lažno magičnu brojku i sve moje vizije i planove zaustavljala je maglica iza tog datuma.

I zaista, obistinilo se što sam ikada htjela, i mnogo više od toga. Ta je svijetla i primamljiva obećana budućnost stigla, ni trenutak prije niti kasnije nego što sam očekivala.

A što sad?

Vrijeme je stalo. Živimo u neizmjerno kratkom trenu u kojem se kazaljka pokrenula, i više nije na 11.59, ali se još ne dotiče ponoći. I sve je sad moguće. Nema pravila i ograničenja, nema grubo planiranih pravaca. Stojimo u krugu, uz pritajenu svjetlost, s praznom čašom i još neotvorenom bocom šampanjca, prskalice se naginju plamenu upaljača, otupljujuće je odbrojavanje s radija otjeralo sve druge misli. U strahu da ćemo propustiti najvažniji trenutak zaustavili smo dah, isčekujući nestrpljivo da napetost prasne s prvom raketom u novoj godini. Da se pokrene zrak, da tromi zupčanik prebaci na Novu, da Staroj zlobno okrenemo leđa i hrabro iskoračimo u Bolju.

Prošlost, naime, jer ona počinje sada.

Budućnost smo, zapravo, odavno odsanjali.