Dostava rasutog tereta deklasificirane priče

Deklasificirane priče Antuna Vujića pristizale su neočekivano, iz meni nepoznatog svijeta, ili iskrenije, meni samo djelomično poznatog u frazama i refrenima, dosjetkama i anegdotama, groteskama i bizarnim sižeima, šifrirane i nejasne – kako već pristiže i kako se dostavlja rasuti teret (vlastitog) života. Kako se dostavlja i rasuti teret života drugih, onih koji su još živi ili ništa manje mrtvi i tijesno im je u kanonu, u vlastitom pamćenju. Otuda pisanje priča kao užitak i ironija, kao cinizam, gorčina i smijeh, samo do jedne mjere opisuje njihovu važnost za autora i njegova budućeg čitatelja. Antun Vujić, vlasnik različitih javnih uloga i sudionik ne malog broja važnih zgoda hrvatske kulture (i povijesti), razotkriva u „kreativnom pisanju", u poučnom i odgojnom u književnosti, u parafrazama tekst života i onih koji su na izniman način oblikovali našu suvremenost, istodobno je i stvarajući i dovodeći u pitanje. Duhovit i samoironičan, ozbiljan i gorak, kao protagonist i promatrač, kao onaj koji posuđuje, skriva i krivotvori, kao onaj koji iznosi na svjetlo dana ono što pripada noći, strahu i mraku – autor meandrira s postojećim i izgubljenim veličinama, po zaboravljenim mjestima politike, povijesti, mitologijama, zapisima, skrivenim autobiografskim i biografskim činjenicama, hrvatskim i azilantskim, prijateljskim i klupskim pričama… Prizivanje odsutnog i strast prema životu, rekli bismo! Knjiga deklasificiranih priča Antuna Vujića Dostava rasutog tereta, vjerujem da dijelim uvjerenje autora, ne mijenja svijet i možda ga ne čini boljim, ali u svojoj literarnosti i hrabrosti jest dio onih napora da se piše o neizvjesnosti, izgubljenosti i radosti vlastitog života , o ljudima i običajima, njihovim stradanjima i sudbini… Nije riječ samo o memoarima ili priči u tri čuna, jer nam se taj anđeo ili bumerang vlastite povijesti vraća: kao riječ, književnost i, ne na kraju, kao kultura – drugačija i druga.
Miroslav Mićanović