Argentinski roman

‘Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda…' Već i ovaj mali fragment iz jednog opširnijeg iskaza autora romana ukazuje kako je Argentinski roman napisan iz jedne specifične perspektive, pa je i lako za pretpostaviti da će ta ‘specifičnost' romanu u startu priskrbiti i stanovitu polemičnost, a sasvim sigurno i osporavanja. Jer, poznati novinar i publicist napisao je autobiografski roman o odrastanju u ustaškom okruženju u Argentini… i već to romanu na određeni način garantira i dodatnu vidljivost, i prije nego li je i pročitan.

'Dovršavajući ovu knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba, kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je bila trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me bili natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.

Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko ću od sada biti drugačiji. I ukoliko će i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomoći u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.

U rukama imate moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji europskih naroda.'
(iz uvoda Drage Pilsela)