Predmeti

i to zbog profetske proklamativnosti, ali i već spomenute antipoetičnosti – ispisivanju vlastite priče o revoluciji. Pogačareva poezija u tom je smislu puno inspirativnija od već zamorne lijeve teorije i njenih teoretičara jer umjesto već prožvakanih ideja, nalazimo posve poosobljen pogled na poziciju subjekta u suvremenom društvu.
(Darija Žilić, Republika)

Za Pogačarevog je protagonista fašizam na jednoj razini analogija za 'izostanak skrivenog', za 'totalnu transparenciju' i upravo je to područje na kojemu mu se spreman suprotstaviti – zalažući se poezijom za revoluciju jezika.
(Branislav Oblučar, Poezija)

Realističkim kontekstuiranjem, punim prepoznatljivih mjesta naraštajnog i potrošnog civilizacijskog prepoznavanja, Pogačar ne izmiče općim mjestima suvremene pjesničke proizvodnje, ali unatoč tome, u jednoj od ponajboljih zbirki mladoga pjesništva, vješto spaja raznorodne i kontrastne sekvencije, diskurzivno i slikovno, u eklektičan, narativno raščlanjen slijed koji živo odražava dijalektiku realnoga.
(Zvonimir Mrkonjić, Vijenac)

Marko Pogačar tako, u svojoj tek drugoj zbirci pjesama Poslanice običnim ljudima, osvaja neki istodobno polifoni i sintetički poetski izričaj koji kakve općenite egzistencijalne uvide strmoglavom asocijativnošću rimuje s posve konkretnim stvarima i izljuštenim mitologijama svakodnevice. Priča o Marku Pogačaru je, dakako, tek počela, ali su prva dva nastavka (dosadašnje dvije zbirke pjesama) bila dovoljno napeta da sa zanimanjem očekujemo daljnji razvoj ove mini-serije s izvrsnim i nepredvidivim scenarijem.
(Davor Šalat, Riječi)