Ponedjeljak
29.01.2018.

Izlet u Dachau




A+ A-
"Slavoj Žižek piše da bi 'trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom poslije Auschwitza. Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva.' Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego izvanredno uspješno čuva u svome poetskome pismu jasne tragove najužasnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. 'maloga čovjeka'. Vremensku distancu između dogođenoga i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.
 
U Izletu u Dachau nema tolerancije za 'zaluđene', za one koji 'nisu znali', za one koji se 'kaju' s debelom figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu. Zato i jest tako britka – upravo onakva kakvu vrijeme u kojemu živimo i zaslužuje. Samo nemojte, ako ponovno netko nekome bude vezao vrpcu oko ruke ili prišivao i ne samo židovsku zvijezdu na vidno mjesto, kazati kako, eto, niste znali."
 
(Delimir Rešicki)
POVRATAK NA VRH STRANICE