Nedjelja
01.01.2012.

Ferić, Zoran




Ferić, Zoran
A+ A-

Zoran Ferić spada među najčitanije hrvatske pisce mlađe generacije, koji je svojim stilom i iskrenošću čitatelje oduševio kad mu je 1996. godine izašla prva knjiga, zbirka priča Mišolovka Walta Disneya. Iako je dotad svoje prozne tekstove i eseje objavljivao već od 1987. godine u Poletu, Studentskom listu, Pitanjima, Oku, Plimi, Godinama novim te na III. programu Hrvatskoga radija, široj je javnosti postao poznat tek objavljivanjem Mišolovke, kad je imao 33 godine. U zbirci je sakupio deset kratkih priča u kojima se uspio dotaknuti tako različitih tema kao što su pedofilija i nadrealna turistička priča, za koju je kao predložak iskoristio priču Marka Twaina Novčanica od 1,000,000 funti.

Nakon Mišolovke uslijedilo je objavljivanje još jedne zbirke priča naslova Anđeo u ofsajdu, za koju dobiva Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2000. godine i nagradu za prozu Ksaver Šandor Gjalski, potvrđujući tako svoje umijeće u pisanju kratke forme. Kako je i sam naveo, u svojim pričama (i daljnjim djelima) opisuje brojne paranoje običnog čovjeka, vlastite užase i gađenje nad životom te osnovnu ljudsku tragediju: nemoć. Iako je Anđeo u ofsajdu njegova prva objavljena knjiga, Ferić je svojedobno napisao i Legende, zbirku vrlo kratkih priča, koju nikad nije objavio. Razlog tomu je bilo obećanje dano Bogu (premda ja ateist) da će uništiti knjigu ukoliko mu test na HIV kojem se podvrgnuo bude negativan. Rečeno – učinjeno.

Prvi roman pod nazivom Smrt djevojčice sa Žigicama Ferić je objavio 2002. godine. Roman počinje kratkom pričom 'Anđeo u ofsajdu', istom onom kojom završava njegova prijašnja zbirka. Čitatelja koji se po prvi puta susreće s ovim stilom već na prvoj stranici šokira citat: “Iz bijeloga lijesa viri bijela čipka u koju je, kao na krštenju, umotana šestogodišnja djevojčica. Bog voli ironiju i bjelina nije slučajna. Otac joj navija za Hajduk“ i otkriva mu se crnohumorno i groteskno lice ovog romana.

Radnja se odvija u malom mjestu na otoku Rabu. Glavni akter Fero, liječnik patolog vraća se na otok zbog nimalo zabavnog razloga – prisustvovati sprovodu Mirne, 6-godišnje kćeri svoga prijatelja. Ovdje se susreće sa starim poznanicima, prolazi starim mjestima i s nostalgijom se prisjeća bezbrižnijih dana provedenih na otoku, koji čitatelju više sliči na freak show, pretjeran, a opet nekako poznat i nezaobilazan.

Čitav roman djeluje poput mozaika bizarnih pričica koje bi se slobodno mogle čitati same za sebe. Djevojčica sa šibicama iz naslova zapravo nije Mirna, već rumunjska transseksualna prostitutka Marillena, čija tajanstvena smrt i cjelokupna pojava izaziva sablazan u 'malom mistu' (do te mjere da njezino truplo odbijaju smjestiti u mrtvačnicu skupa s pokojnima iz sela), a koja je nadimak iz naslova dobila jer je po otoku širila triper.  

Ferić ne izostavlja ništa od gadarija i perverzija koje čine današnje iskustvo i iako na trenutke djeluje mačistički, ksenofobično i pretjerano bizarno (npr. opisujući roditelje koji priželjkuju smrt svoje mentalno retardirane kćeri), zapravo prikazuje i podsjeća nas da se sve to događa i kod nas, da ni malo otočko mjesto nije imuno na raznorazne duhovne i tjelesne osakaćenosti. 

U nastavku radnje Fero se s prijateljem Mungosom upušta u otkrivanje umorstva prostitutke. Iako je zapravo riječ o krimiću, s mnogim iznenađenjima, nekako najupečatljiviji dio romana čine upravo opisi likova, redom lokalnih ridikula iskarikiranih do grotesknih razmjera,  mentalno osakaćenih i opterećenih te njihovi načini razmišljanja prepuni nerazumijevanja, zlobe i gluposti, nad kojima se lako zgroziti pa i osuđivati ih. Ferić lako uspijeva natjerati čitatelja da se osjeti nelagodno, da se zgroženo nasmije nekoj morbidnosti širom otvorenih usta i da poželi povremeno spustiti knjigu uz pomisao „Koja boleština!“, no zapravo se radi o prepoznavanju vlastite okoline pa možda čak i, koliko god to teško bilo priznati, samih sebe.

S obzirom na to da Zoran Ferić radi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, neke iznenađuje hrabar odabir teme njegovog drugog po redu romana Djeca Patrasa, u kojem opisuje ljubav između sredovječnog profesora i 17-godišnje učenice. No, kako je Ferić i sam jednom prilikom objasnio, nema smisla izbjegavati aktualne teme iz straha da će netko prepoznati autora u glavnom liku. Opisao je sredinu koju najbolje poznaje i iz svojevrsnog inata odabrao temu koja bi možda djelovala bezazlenije da lik djevojke ima jednu godinu više, s čime bi prešla zakonsku dobnu granicu dobrovoljnog seksa. S ovim je djelom pisac još jednom pokazao da ne zazire od takozvanih tabu-tema; tema pedofilije pa i velike dobne razlike među ljubavnicima nešto je čime nas se konstantno bombardira filmovima i naslovima u novinama, a sad nam se eto približilo u nama poznatoj sredini. U ovom je romanu mnogo manje groteske, a sam autor ga opisuje kao kombinaciju ljubavne priče i obiteljskoga trilera. 

2005. godine Ferić je objavio zbirku kolumni koje je pisao za Nacional. Od ukupno 170 kolumni odabrao je njih 51, u kojima analizira aktualne fenomene i bolesti današnjeg društva, a izostavio je one u kojima govori o političkim i književnim sukobima u Hrvatskoj. U svojim je kolumnama komentirao brojna zbivanja koja su krasila hrvatske novine pa su tako svi bizarni likovi u ovoj knjizi nažalost stvarni i podsjećaju da je možda svijet koji nas okružuje daleko groteskniji i od Ferićevih najpomaknutijih priča.

Zoran Ferić rođen je 1961. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Redovito održava Radionice kreativnog pisanja u Booksi, iz kojih su već izniknuli književni pokret Eventualizam i neki novi autori poput Darija Rukavine i Igora Kokoruša. Osim toga, Ferić je čest gost na raznim festivalima poput Festivala europske kratke priče, književnih večeri u Hrvatskom društvu pisaca (čiji je i član), nekadašnjeg FAK-a te je aktivan i kao član žirija pri izboru nekih književnih nagrada. Od pisaca koje cijeni ističe između ostalih Hemingwaya, Carvera, Kafku, Bernharda, Manna (pisci za sunčane dane), kao i Irvinga, Barnesa, Marqueza, Rotha i druge (pisci za kišne dane). Od domaćih autora izdvaja Šoljana, Novaka, Jergovića, Popovića, Pavičića, Dežulovića, Brešana, Tomića i Radakovića

Bibliografija:

-Mišolovka Walta Disneya, zbirka priča, 1996. (prevedeno na slovenski i njemački)
-Quattro stagioni, izbor priča, 1998. (s Miroslavom Kišem, Borisom Perićem i Robertom Mlinarcem)
-Anđeo u ofsajdu, zbirka priča, 2000. (prevedeno na slovenski i njemački)
-Smrt djevojčice sa Žigicama, roman, 2002.
-Djeca Patrasa, roman, 2005.
-Otpusno pismo, kolumne, 2005.
-Simetrije čuda; sabrana proza, 2007. (uključuje Mišolovku Walta Disneya, Anđela u ofsajdu, Smrt djevojčice sa Žigicama i Djecu Patrasa)


Petra Sapun

POVRATAK NA VRH STRANICE