Nedjelja
01.01.2012.

Wilde, Oscar




Wilde, Oscar
A+ A-

Da li ga je na 'krivi put' naveo prvi poljubac s drugim dječakom u šesnaestoj godini ili se to desilo negdje putem dok je temeljito ispipavao granice tolerancije viktorijanskog ćudoređa? Bilo kako bilo, stvari su ispale krivo i naopako čak u tolikoj mjeri da je Wilde na samrtnoj postelji zatražio utjehu u kršćanstvu. No, jedna je stvar sigurna - dosljednom ustrajnošću (osim samrtne epizode s kršćanstvom), Wilde je uspio u onome što mu je bilo najvažnije. Jednom prilikom kada se njegova žena pobunila da s njima nitko neće razgovarati ukoliko objavi Sliku Doriana Greya (The Picture of Dorian Grey, 1891.), odbrusio je, i to ne samo njoj, da ostavi njegovu knjigu besmrtnosti koju ona zaslužuje.

Oscar Finegal O'Flahertie Wills Wilde rođen je 1854., a umro zadnje godine 19. st. kao čovjek fin de sièclea kakav je bio. Danas je poznat kao irski književnik i jedan od odvažnijih dendija, dok je nekada bio jednako poznat i kao stručnjak za umjetnost, homoseksualac, nenadmašni kozer koji je vladao razgovorima u književnim salonima.

Rođen je u obitelji intelektualaca – majka je bila uspješna spisateljica, a otac vodeći irski oftalmološki kirurg. Oscar je do svoje devete godine obrazovanje dobivao u roditeljskom domu, a nastavio ga je u Portora Royal School. Sa šesnaest godina krenuo je na Trinity College u Dublinu gdje se posebno istaknuo i osvojio Berkley Gold Medal, najveće priznanje koje student klasične filologije na Trinityju može dobiti.

Osvojivši stipendiju za Magdalen College u Oxfordu, tamo je nastavio sa studijem, te se priključio estetskom pokretu. Sljedeći mu je uspjeh Newdigate nagrada koju je 1878. osvojio za pjesmu 'Ravenna', a potom je i diplomirao. Nakon diplome vratio se u Dublin gdje se zaljubio u Florence Balcombe koja se zaručila za Brama Stokera. Čuvši to, Oscar joj je otpisao da napušta Irsku, i to trajno. Tugu je liječio šest godina dugim putovanjima u London, Paris, te SAD gdje je držao predavanja o umjetnosti kao vodeći predstavnik esteticističkog pokreta. U Irsku je navratio još samo nekoliko puta, i to u kratkim posjetima.

Tempiranje predavanja u SAD-u bilo je povezano s uspjehom komedije Gilberta i Sullivana, Patience; or Bunthorne's Bride u kojoj su u liku Bunthornea utjelovljeni popularni stereotipi pripadnika esteticističkog pokreta. Duge kose, svilenih čarapa i afektirajućih manira, karikatura je upotpunjena Bunthorneovom navikom zurenja u ljiljane i sunovrate. Predstava se oslanjala na jednu od legenda o Wildeu koju je on rado širio. Navodno je tako odjeven s cvjetom u ruci prošetao Piccadillyjem. Wilde je prokomentirao da je svatko to mogao napraviti, ali da je teško bilo postići da ljudi povjeruju da je to bio upravo on. Uobičajeno za Wildea, percepcija je bila bitnija od stvarnosti.

Prije jednog od predavanja, Wildeova se studentska publika odlučila našaliti tako što su se svi redom odjenuli kao Bunthorne. Oponašajući Wildea, proparadirali su dvoranom mašući cvijećem i sjeli u prve redove. Wilde je na vrijeme doznao za njihovu pošalicu, pa se pojavio u konvencionalnoj večernjoj odjeći. "Karikatura je priznanje koje mediokriteti odaju genijalcima", prokomentirao je Wilde na što je cijela dvorana zapljeskala.

Vrativši se iz SAD-a u Londonu upoznao je imućnu Constance Lloyd. Oženio ju je 1884. i uživao u udobnosti njenog debelog džeparca. Par je imao dva sina, Cyrila i Vyvyana prema kojima je Wilde nazvao likove u svom poznatom eseju 'The Decay of Lying' (1891.) u kojem, između ostalog, iznosi tezu da život više imitira umjetnost, nego obrnuto.


Na Wildea su posebno jako utjecala njegova dva profesora John Ruskin i Walter Pater koji je zagovarao centralnu važnost umjetnosti u životu. Taj je utjecaj posebno vidljiv u Slici Doriana Greya u čijem slavnom predgovoru Wilde piše: "Sva je umjetnost beskorisna". U toj se rečenici može prepoznati esteticistička težnja za autonomijom umjetnosti koja ne mora (a prema esteticistima i ne smije) biti društveno angažirana, didaktična, moralistična. Jedno od Wildeovih uvjerenja bilo je da čovjek svom životu mora pristupati kao umjetničkom djelu (u čemu je on i uspio), pa ćemo na tom tragu više pozornosti posvetiti Wildeovim dogodovštinama nego njegovim visoko cijenjenim umjetničkim ostvarajima.

U ljeto 1891. Wilde upoznaje dvadesetdvogodišnjeg lorda Alfreda Douglasa. Douglas je u starosti navodio da između njega i Wildea nije bilo sodomije, no bila to istina ili ne, njegov otac, John Sholto Douglas bio je odlučan u tome da svog sina riješi Wildeova 'lošeg' utjecaja. Tako se Alfredov otac posvetio sabotaži premijere Wildeove komedije Važno je zvati se Ernest (The Importance of being Earnest, 1895.). Imao je namjeru na pozornicu baciti buket repe i proglasiti Wildea sodomistom. Iako bi danas većina dramaturga takvu inicijativu dočekala s odobravanjem zbog publiciteta koji bi ona donijela, Wilde nije bio u takvoj situaciji. Srećom, Wilde je saznao za saboterove namjere na vrijeme i zabranio mu ulaz u kazalište. Unatoč uspjehu predstave, ona se odigrala samo 83 puta – otkazana je zbog Wildeovih osobnih problema. Iako nije uspio baciti repu na pozornicu, John Sholto Douglas ipak mu je dovoljno zakomplicirao život.

Uporan u u svojem naumu da ocrni Wildea, John Sholto Douglas u nekoliko ga je navrata javno optužio za sodomizam. Wilde se našao u tolikim problemima da nije imao izbora nego ići na sud kako bi u očima javnosti očistio ljagu sa svojeg imena. Uslijedila su tri suđenja nakon kojih je Wilde izvukao deblji kraj. Optužen za homoseksualne čine ali ne i za sodomiju, dobio je najveću moguću kaznu od dvije godine zatvora. U zatvoru je napisao pedeset tisuća riječi dugo pismo Alfredu Douglasu, koje je nakon Wildeove smrti objavljeno pod nazivom De Profundis (1905.).

Wilde se nakon izlaska iz zatvora nije vratio u socijalne krugove kojima je prije pripadao, već je svoje zadnje godine proveo u besparici skrivajući se od društva. Umro je od cerebralnog meningitisa za čiji je uzrok između ostalog spominjan i sifilis, ali točno objašnjenje nije utvrđeno.

Sam je Wilde sve skupa najbolje sažeo. Za vrijeme svjedočenja na sudu bio je upitan za značenje fraze "ljubav kojoj se ime ne smije spominjati" u jednoj od pjesama koju je napisao za Alfreda Douglasa. Njegov je odgovor izazvao pljesak u sudnici, te ga oslobodio optužbi na drugom suđenju (ali ne i na trećem). Govorio je o uzvišenosti duhovne i intelektualne povezanosti između starijih mudrih muškaraca s mladićima koji u sebi nose svu radost i mogućnosti svijeta. Svoj je govor završio istaknuvši kako se slične stvari mogu naći i u sonetima Shakespearea i Michelangela, te u Platonovoj filozofiji, ali da stoljeće u kojem oni žive nema razumijevanja za takvu vrstu privrženosti.
 
Bilo da se radi o čovjeku koji je živio prije ili nakon vremena u kojem bi mu bilo udobnije, Oscar Wilde je dobrano postresao i ostavio neizbrisiv trag u vremenu koje ga je zapalo.

Luka Čurčić


Djela:

Priče
'Sretni kraljević' (1888.),
'Sebični div' (1888.),
'Odani prijatelj' (1889.),
'Neobična raketa' (1888.),
'Zločin lorda Artura Sevila' (1891.),
'Duh iz Cantervillea' (1891.),
'Mladi Kralj' (1891.),
'Ribar i njegova duša' (1891.),
'Dijete – Zvijezda' (1891.).

Poeme u prozi
'Umjetnik' (1895.),
'Sljedbenik' (1894.),
'Gospodar' (1894.),
'Učitelj mudrosti' (1894.).
'Slavuj i Ruža'

Roman
'Slika Doriana Graya' (The Picture of Dorian Gray, 1891.).

Drame
'Vera ili Nihilisti' (Vera, or The Nihilist, 1880.)
'Vojvodkinja od Padove' (The Duchess of Padua, 1883.)
'Salome' (1894.)
'Lady Windermere's Fan' (1892.)
'A Woman of No Importance' (1893.)
'Idealni muž' (An Ideal Husband, 1895.)
'Važno je zvati se Ernest' (The Importance of Being Earnest, 1895.)
'Florentinska tragedija'
'Teško je biti idiot'

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.