Nedjelja
01.01.2012.

Beigbeder, Frédéric




Beigbeder, Frédéric
A+ A-

Frédéric Beigbeder široj je javnosti poznat kao enfant terrible francuske književnosti, dijeleći taj status s još poznatijim kolegom po peru i nacionalnosti, Michelom Houellebecqom. Baš poput Houellebecqa, Beigbeder je svojim provokativnim djelima uspio privući širok krug sljedbenika koji u njegovoj književnoj 'zločestoći' prepoznaju posljednje utočište autentična književnog govora, ali je isto tako isprovocirao žestoke kritike. Beigbederovi će fanovi reći kako su njegovi romani poput zrcala koje ljudima otkriva neugodnu istinu o njima samima, dok će ga drugi spremno proglasiti šarlatanom, diletantom i književnim nevježom.

Kontroverzni pisac rođen je 1965. u dobrostojećoj francuskoj obitelji. Priznaje kako je ta činjenica značajno utjecala na njegovo buduće književno stvaralaštvo. "Rođen sam u Neuillyju, u privilegiranom okruženju; imao sam šansu. Ljudi koji sve dobiju kad se rode možda pišu zato da bi nešto izgubili. Obični pisci možda pišu kako bi nešto dobili. Kod mene je obrnuto. Ja u svakoj od svojih knjiga ponešto izgubim".  

Svoj prvi roman Memoires d'un jeune homme derangee napisao je s dvadeset i pet godina. Nakon toga, kako piše na njegovoj internetskoj stranici, radi kao suradnik u različitim časopisima (Globe, Elle, Voici), smišlja reklamne slogane za Young i Rubicam, uprizoruje se na televiziji (Paris Première), vodi časopis NRV i u međuvremenu stalno piše. Od 1994. do danas objavio je šest romana od kojih je većina prevedena na hrvatski u Nakladi OceanMore: Vacances dans le coma (1994.), Ljubav traje tri godine (1997.), 129,90kn (2000.), Windows on the World (2003.), Romantični egoist (2005.) i najnoviji Upomoć, molim oprost! (2007.). Osim romana, objavio je i zbirku kratkih priča Nouvelles sous Ecstasy (1999.).

Status prave književne zvijezde stječe romanom 129,90kn (99 francs), koji je naslovljen prema svojoj prodajnoj cijeni. U ovoj knjizi punoj autobiografskih elemenata Beigbeder razgolićuje svijet reklamne industrije, opisujući ga kao paravan za učestalo šmrkanje kokaina, raspojasane zabave na tropskim otocima, vikend-posjete prostitutkama i prakticiranje drugih oblika ultimativnog hedonizma. Britak, ciničan i šokantno iskren, Beigbeder svojem čitatelju zorno dočarava glupost i besmislenost njegove vlastite konzumerizmom zadojene egzistencije, ali i ispraznost života copy-writera i marketinških gurua koji ljudima 'prodaju govna' i tjeraju ih da sanjare o stvarima koje nikad neće imati, nesvjesni da su i sami žrtve iluzornog svijeta što su ga pomogli stvoriti. Knjiga 129,90kn poslužila  je kao predložak za istoimeni film, koji je premijerno prikazan u rujnu 2007.

Beigbeder uspijeva privući pozornost svjetske javnosti i svojim sljedećim romanom Windows on the World, vlastitim viđenjem događaja 11. rujna. Sukladno očekivanjima, i s ovim je djelom polarizirao čitateljsku i kritičarsku publiku. Tako kritičar Gordon Burn kaže kako Beigbederovo "izravno obraćanje ljudima – podrugljivo, razmaženo, turpijajuće autobiografsko, sa stalnim podtekstom nonšalantnog samoprijezira ('Hoću li se moći pogledati u ogledalo kad ova knjiga bude objavljena?') polučuje efekt distanciranosti i hladnoće koji njegov roman čini jedva podnošljivim". S druge strane, Patrick Sullivan piše da je Beigbederov roman "snažan, ozbiljan i na neki način zaigran roman u kojem su tragedija i patos uspješno pomiješane s neuništivim životnim elanom". Kontroverzama usprkos, roman je dobio francusku nagradu Interallié te britansku nagradu Independent Foreign Fiction Prize.

Beigbederova djela obiluju autobiografskim elementima i razornom samoironijom. Tako se u romanu 129,90kn bespoštedna kritika ispraznosti i obijesti pariških 'kreativaca', čiji su dovitljivi marketinški slogani nerijetko tek nusprodukt kokainske ekstaze, isprepliće s piščevim neprekidnim samoomalovažavanjem i neskrivenim priznanjem kako je i on sam tipični predstavnik 'bagre' o kojoj priča. No, svojom iskrenošću ne uspijeva razoružati brojne kritičare, koji mu spočitavaju da se služi iskrenošću kao prozirnom metodom za privlačenje čitatelja i kamufliranje vlastite spisateljske nemuštosti. Tako naše gore list Jadranka Pintarić benevolentno primjećuje da "budući da nije mogao postati zgodan, Beigbeder je odlučio biti fiction pisac, istresti na papir sve svoje duševne boli i promijeniti se" te zaključuje, u još benevolentnijem tonu, da će Beigbeder "sve priznati: samo da se proda pod književnika".

Kako psihoanaliza ipak ostaje u domeni psihijatara, a ne književnih kritičara, samo ovi prvi mogu utvrditi što se uistinu skriva iza opusa 'zločestog djeteta': iskompleksiranost zbog nelijepa izgleda, pohlepa za zaradom ili pak nepresušna potreba za umjetničkim izražavanjem. No, jedno je posve sigurno, a to je da Beigbederovi romani barem djelić svoje popularnosti duguju piščevoj sposobnosti samoreklame, pa makar tu reklamu mnogi doživljavali kao narcisoidnu i antipatičnu. To dokazuje i tekst na njegovoj neslužbenoj internetskoj stranici, indikativno nazvanoj S.N.O.B. (Le Site Non Officiel de Frédéric Beigbeder): "[Beigbeder] ima u svom vlasništvu ružičasti i-mac i naračasti e-book, kupaonicu opremljenu namještajem Calvin Klein i uvijek otvorena sabrana djela Plejade (Galimarova prestižna edicija, op.ur). Nosi isključivo košulje od kašmira, ima dvojnika beskućnika na donjem katu, te posjeduje šest stolica iz razdoblja Louisa XV, koje je naslijedio od djeda i bake." Beigbeder posve sigurno nije novi Proust, ali u svijetu uljepšanih biografija, složit ćete se, ovakvo što ipak predstavlja određeno osvježenje.

Domagoj Rogulj
24.11.2007.

POVRATAK NA VRH STRANICE