Daša Drndić

Svakim ponovnim dolaskom u Hrvatsku, vidim da to nije Hrvatska koju sam ostavila, da to nisam ja koja je otišla. Danas, svaki dulji odlazak iz Hrvatske nagovješćuje sve teži povratak, postojanje sve manje mogućnosti za uspostavljanje čvrstog, iole sigurnog životnog uporišta. Danas, kad odem, više ne znam koga ću zateći živog kada se vratim.

Primjerice otac. Otac se posljednjih godina smekšao. Očeva pitomost zatekla me je nespremnom, jer sad, kad bih neke važne stvari iz prošlosti mogla s njim razriješiti, on se smanjio. Tu očevu mekoću, taj očev strah pred konačni oproštaj, shvaćam kao izdaju. Kao zajeb.

Ulomak iz romana Canzone di Guerra

Daša Drndić spada u one hrvatske pisce čije naklade ne dostižu najviše brojke, ali se zato redovito nalazi među nominiranima za razne nagrade hrvatske književne scene. Kako opisati njen opus od 10-tak romana, 30-tak radio-drama i brojnih pripovijetki, književnih ogleda, prijevoda, kritika, analitičkih tekstova objavljivanih u raznim časopisima (Književnost, Nova Istra, Tema, Kruh i ruže, Sarajevske sveske, Književna republika, Delo itd.)? Teško, no slijedi pokušaj kroz nekoliko djela…

Najnovije, a po nekima i najbolje djelo Daše Drndić opsežni je dokumentarni roman Sonnenschein, u kojem autorica na temelju stvarnih dokumenata, iskaza svjedoka i fotografija stvara priču o djeci iz židovskih obitelji, koja su za vrijeme drugog svjetskog rata bila odvajana od roditelja kako bi postali arijevci. Kroz priču mlade Židovke Haye Tedeschi saznajemo o strahotama kroz koje su prolazile brojne obitelji, o logorima i neshvatljivom bezumlju zla.

Česta tema djela Daše Drndić su one manje vidljive strahote rata prikazane kroz priče imigranata u kojima kroz iskustva fikcijskih likova i autobiografske opise prati put koji je i sama prošla. U takva djela spadaju njeni romani Marija Czêstochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu i Canzone di Guerra. Canzone di Guerra je kolaž iz života imigranata u Kanadi, u kojem je autorica opisala svoja iskustva za vrijeme izbjeglištva pomiješana s fikcijom, neprilagođenost gradu, odnose Kanađana prema strancima i neshvaćanje tuđe situacije, probleme oko traženja posla u stranoj državi itd. Knjiga nema kronološku strukturu, radnja se odvija tren u Kanadi, tren u Rijeci, rečenice se započinju ponekad bez potrebe da se završe, a kroz tekst se provlače razni umetnuti odlomci, od nabrajanja, ulomaka dnevnika do starih djedovih pisama Titu. Nostalgija i romantična vizija vlastitih predaka ostaju utjeha u stranom gradu, gdje nekadašnji profesori i liječnici, sada imigranti, prodaju hrenovke na štandovima Toronta i u obveznoj 'školi' uče o osobnoj higijeni. Roman se u cijelosti može pročitati na web stranici projekta Besplatne elektroničke knjige.

Canzone di Guerra završava rečenicom 'nije kraj'. Na što se ona zapravo odnosi saznajemo tek u romanu Totenwande (2000), u kojem se nastavlja pripovijest o jednom od likova iz prethodnog djela, no ovaj put ne kroz priču o 'aktualnom' ratu, već o besmislu Holokausta i traumi koja ostaje u onima koji su ga preživjeli, stvarajući u njima krivnju koja nerijetko vodi u samoubojstvo. Roman počinje ispitivanjem i iskazom čovjeka, svojevrsnom ispovijesti u obliku iskrižanog teksta (rečenice su u romanu doslovno prekrižene pa su samim tim i zanimljivije za pročitati). Osim toga spisateljica se i u ovom djelu koristi raznim drugim tipovima izraza poput povijesnih dokumenata, Fuge smrti Paula Celana recitirane na hrvatskom i njemačkom jeziku, pisama, osmrtnica, dramskih dijaloga između raznih povijesnih osoba poput Staljina i Hitlera te izmišljenih likova, cjelovitog popisa logora u sklopu Neuengammea, što romanu daje dokumentarna obilježja i uvjerljivost.

Ova priča debela je i dugačka koliko i moj život i ne spada ovdje jer moj život ovdje malen je i kratak, nikakav, šupalj i štur, tako mi i treba, ovdje znači spadam, u ovu pustaru, u ovaj mrtvi mali grad koji, kao i ja, nekada bio je posve, posve živ i velik. Sad oboje tavorimo i vlastitoj malenosti, ja ljuta, on nijem, svjedoci naše uzajamne bijede, očevici umiranja onog drugog, njušitelju rasapa naših nutrina. Tražimo vlastito bilo, tražim ja grad, traži on mene, poluslijepi bauljamo, tapkamo po ljepljivoj rastočenoj masi naših prošlosti, bolesni i nerazdvojni dok smrt nas ne rastavi.

Doppelgänger

Odnos grada i pojedinca tema je nagoviještana u ranijim djelima Daše Drndić, a produbljena u kasnijim romanima i esejima. U romanu Leica format (nominiranom 2004. za književne nagrade Jutarnjeg lista i Vjesnika, te za nagrade 'Gjalski' i 'Kiklop') opisuje provincijski grad i malograđanštinu njegovih stanovnika, kako starih tako i 'novopečenih' pridošlica i imigranata. Zagušujući mentalitet grada opisan u Leica formatu vjerojatno se odnosi na Rijeku u kojoj spisateljica trenutno živi, "iako ni sama ne zna zašto” kako otprilike stoji na koricama njene knjige. Likovi ove knjige djelomično su spominjani u prethodnim djelima pa je zanimljivo tražiti njihove poveznice, maštajući da su možda svi stvarne osobe čiju pripovijest Daša Drndić priča na temelju starih fotografija, dokumenata i spisa, čije ulomke nalazimo uklopljene u tekst. Služeći se gotovo montažnom tehnikom poznatom iz Döblinovog romana Alexanderplatz, zatim grafičkim postupcima poput suženog teksta i kurziva kad se radi o nečijoj osobnoj priči, autorica opisuje atmosferu grada određenu mentalitetom njegovih stanovnika, bijeg odnosno pokušaj bijega od istog i osjećaj nepripadanja.

Propitivanje autora sličnih tema ili interesa u kojima prevladava pitanje odnosa pojedinca i moći, Daša Drndić je sakupila u djelu After eight, zbirci književnih ogleda tekstova objavljivanih u časopisima i novinama od 1998.godine. Tu nalazimo djela raznih autora, od glumice Tille Duriex, Nevena Ušumovića, Vesne Biga do Aleksandra Hemona i Thomasa Bernharda. Ova knjiga, nominirana 2005. za nagradu 'Kiklop', protkana je temom nepripadnosti, koja se na izvjestan način očituje jezikom, što je autorica imala prilike iskusiti doselivši iz Beograda u Rijeku. U njenom opusu često nailazimo na teme proizašle iz autoričine fasciniranosti prošlim vremenima i nesretnim sudbinama ljudi koje su nepripadnost i neukalupljenost u sredinu dovele do propasti i smrti (posebice Židova deportiranih za vrijeme 2. svjetskog rata i njihovo odvođenje u logore), zatim malograđanstvo, ksenofobija, zapostavljenost kao i letargija intelektualaca. O odnosu društva i intelektualaca opširnije je pisala u djelu Feministički rukopis ili Politička parabola: drame Lillian Hellman, u kojem analizira odnos književnog i feminističko-političkog djelovanja. Knjiga zapravo okuplja zaključke nastale iz opsežnog istraživanja za potrebe doktorske disertacije o poznatoj dramaturginji, feministkinji i političkoj aktivistkinji Lillian Hellman, čije se angažirane drame, nastale u prvoj polovici 20.stoljeća, i danas izvode širom svijeta pa tako i u Hrvatskoj. Između ostalog obrađena je društveno-politička i kulturna scena SAD-a 1930-ih te odnos ljevice, feminizma i teatra.

Daša Drndić rođena je u Zagrebu 1946. godine. Od 1953. godine živi u Beogradu, gdje je i diplomirala engleski jezik i književnost 1968. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao Fulbrightova stipendistica pohađala je postdiplomski studij na Southern Illinois University u SAD-u te magistrirala 1971. godine (Theatre and Communications), a potom i nastavila studij na Case Western Reserve University. Za vrijeme rata, točnije 1992, seli u Rijeku, potom 1995. u Kanadu, a 1997. se vraća u Hrvatsku i trenutno živi u Rijeci.

Osim pisanja, radila je i u izdavaštvu (kao urednica u izdavačkoj kući Vuk Karadžić), zatim je predavala engleski jezik kao profesor na Narodnom univerzitetu Ðuro Salaj, radila kao urednik-dramaturg na Radio-Beogradu, književna prevoditeljica (prevela je 10-tak knjiga), a potom postala i slobodna umjetnica, trenutno i docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci gdje predaje britansku književnost 20. stoljeća i kreativno pisanje na Odsjeku za anglistiku. Član je hrvatskog ogranka PEN-a i Hrvatskog društva pisaca, s kojima je u nedavnom posjetu Barceloni predstavljala suvremenu hrvatsku književnu scenu u raspravi o smjernicama i tendencijama u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Za svoje radio-drame primila je brojne nagrade kao što su - FEDOR – Nagrada Saveza slijepih Jugoslavije 1990. godine za dokumentarnu dramu Izgubljeni i nadjeni, nagradu Premios Ondas u  Barceloni 1991. kao producent radio-drame Aleksandra Hemona Život i djelo Alfonsa Kaudersa, Prix Europa, Berlin – 2002. i 2003. s dramama, Artur i Isabella i Pup itd.

Djelomična bibliografija

Proza
- Sonnenschein, dokumentarni roman (Zaprešić, 2007)
- Feministički rukopis ili politička parabola: Drame Lillian Hellman (Zagreb, 2006)
- After Eight, književni ogledi, (Zagreb, 2005)
- Doppelgänger, (Zagreb, 2005)
- Leica format, (Zagreb, 2003. i Beograd, 2003)
- Doppelgänger, (Beograd, 2002)
- Totenwande, Zidovi smrti, (Zagreb, 2000)
- Canzone di guerra - Nove davorije, (Zagreb, 1998)
- Marija Czêstochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, (Rijeka i Zagreb, 1997)
- Kamen s neba, (Beograd, 1984)
- Put do subote, (Beograd, 1982)

Radio-drame
- Muževi Lile Weiss (2005)
- Pupi (2003)
- Artur i Isabella (2002)
- Children of Our Age (1997)
- Lost in the Promised Land (1996)
- The Church in Croatia (1996)
- Izgubljeni i nađeni (1989)
- Ćuprija na Drini (1988)
- Bića noći (1987)
- Mali dani (1986)
- Bolnica (1986)
- Mali dani (1985)
- O poljskim Židovima (1984)
- U ime oca (1983)
- Zov jarebica (1982)
- I djeca umiru (1982)
- Begonije (1981)
- Sa starih fotografija (1981)
- Zemljo moja (1980)
- Istarska početnica (1979)
- Mate Balota (1978)