Vlado Bulić

Ako kojim pukim slučajem još uvijek ne znate tko je Vlado Bulić, za to postoje samo dva objašnjenja. Ili ste se, dragi čitatelju, slučajno zatekli na ovom sajtu pokušavajući doći do fookse.hr pa vam evo link na fuksu ovdje, ili vam je čovac poznatiji po svom pokojnom aliasu Denisu Laliću,  blogeru koji je svoje blogove/kolumne s index.hr-a (Pušiona i Pušiona 2: Denis Lalić u raljama kapitalizma) ukoričio 2006. u zbirci Pušiona koju je izdao AGM, da bi, krajem iste godine, tragično skončao u automobilskoj nesreći koja se 'dogodila u jednom od sela Dalmatinske zagore'. Bilo kako bilo, znali vi ili ne tko je on, krenimo s poglavljem...

FAKTOGRAFIJA

Bulić je apsolvent kroatistike i informatologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu rođen 1979. godine u Splitu. Godine 2003. pobjeđuje na SC-ovom natječaju za prvu knjigu i objavljuje zbirku od sto pjesama po imenu 100 komada. Studentske dane kratio je pišući za index.hr u liku Denisa Lalića, gradeći vlastiti romaneskni svijet na dalmatinsko-zagrebačkoj podlozi s uporištem u poratnoj, stvarnosnoj prozi tj. zbilji, koji će svoju konačnu* formu dobiti objavljivanjem romana Putovanje u srce hrvatskoga sna za AGM, 2006. godine. Osim za Index pisao je i za druge hrvatske tiskovine (Cosmo, 24 sata) i član je uredništva Libre Libere – časopisa za književnost i drugo. U biografijama voli isticati da je član Društva hrvatskih pisaca pa je red da i ja to spomenem.
Dakle, sabrana Bulićeva djela sastoje se od zbirke poezije, jedne zbirke priča i jednog romana, što nije mnogo, primjetit ćete, ali prisjetimo se da kvantiteta često djeluje nauštrb kvalitete... Da mladić puno obećava bilo je jasno odmah nakon objavljivanja prve zbirke pjesama.

100 KOMADA, Studentski centar, 2003.

Prvo pa muško, rekli bismo nazadnjačkim žargonom i pogodili ravno u srž stvari, jer je Bulićeva poetika hardkoraški ironijski odmak od Svijeta i Sebe Samog. Dok nam, u tri dijela, priča svoju priču - niz nesretnih događaja, ogolićeno Ja njegovog lirskog subjekta cinično nas gleda u oči, baš kao i sinoćnja pijana pogreška na našem krevetu, bez potrebe za make-upom vlastitog karaktera - prošla ga volja - i počinje priču u kojoj se nižu mrtvi prijatelji, od kojih većina nije poginula u domovinskom ratu, nego su klonuli kao njegova posljedica; nabraja kada je, s kim i što konzumirao pa se poslije žali kako se teško skida; muči ga situacija 'na ovim prostorima', frustrira ga posao i otvorio bi kafić 'u nekom drugom gradu'; secira izblijedjela prijateljstva i upropaštene veze; vucara se napušen po sobi i pjesme, po uzoru na dida-udarnika, piše gol do pasa; a kad mu sve dopizdi teoretizira o pjesničkoj slobodi podcrtavajući poantu nizom dadaističkih formatirajućih postupakaaaaaaaaaaaaaaaaaaa**. 
Čitatelj se osjeća kao da je nekome nepozvan upao u glavu, pa se posrami autorove iskrenosti, pa se nešto kao skanjuje, al' ga ta, na našem krevetu posjednuta šaka jada s jointom u ruci pridobije svojim šarmom, tim rezigniranim sarkastičnim humorom, opijatom naobraženih, koji iskače sa svake stranice knjige i tjera me da napišem sljedeće: «Vlado Bulić, to smo svi mi!» Što ćete vi, jasno, prihvatiti sa zadrškom, jer Bulićeva poezija ipak zahvaća zbilju samo određenog dijela populacije; onih koji su rat dočekali s ključem državnog stana na fuk-federu i s walkmanom na ušima, tranziciju preživjeli sramežljivo surfajući i downloadajući mp3ce s Napstera u istom tom državnom stanu kojega bi vikendom, zgaženi nakon subotnjeg partyja izbjegavali, a danas dižu dugogodišnje kredite za 35 kvadrata, rade od 8 do samošefzna koliko, putem na posao slušaju Toscu na svojim mp3, mp4, mp5 i inim gadgetima, svoj život gledaju iz drugog kuta sobe, očima kamermana, a jedini zaostali nonkonformistički moment u njihovom životima je kravata s likom Stewieja Griffina koju nose on casual Fridays. Doduše, Bulića će s jednakim guštom čitati i oni koji još nisu digli kredit, a prepoznaju se u 'mjestima njegovog djetinjstva' jer koliko god to njemu bilo smiješno, momak je postao bard generacije. Do knjige je, upozoravam vas koji navlačite jakne i oblačite cipele kako biste se zaputili prema prvoj knjižari, teško doći, pa izbor od par pjesama pročitajte ovdje.

PUŠIONA, AGM, 2006.

Od objavljivanja 100 komada prošle su tri godine tijekom kojih je ispovjedni subjekt iz prošlog poglavlja dobio ime, prezime i posao kojeg upravo napušta. Denis Lalić, kolumnist Indexa, svjestan činjenice da onaj tko igra za raju, zanemaruje taktiku i završava karijeru u nižerazrednom Vratniku, nakon četiri godine pisanja blogova Pušiona i Pušiona 2 svojevoljno napušta mjesto blogerskog gurua, ali za utjehu svojoj brojnoj čitateljskoj sljedbi u naslijeđe ostavlja zbirčicu od trideset najuspjelijih crtica sa svog bloga po imenu Pušiona.
Svaka ta crtica iz Pušione ima karticu-dvije teksta i tematizira život i nazore mladog Denisa Lalića – Dene. U 'ljetnoj šemi' Lalić nam opisuje tipične (ne)zgode iz primorskog mjestašca gdje ljeti radi kao konobar (svestran momak, što ćete!) i čije društvene navade i kulturološke osobitosti secira britkim humorom samoproglašenog otpadnika. Jednako je zabavan kad upućeno piše o galebarskim poduhvatima i ismijava dalmatinsku 'patrijarhalno-agresivnu' briju, kao kad ovjekovječuje uobičajene ljetne, pijane i naduvane disko-plaža rute. U zagrebačkoj, zimskoj shemi, kad ne prepričave zgode s partyja i aftera, fokusira se na općenarodne (Klanje po standardima EU, Duvanje za Gotovinu) i općeljudske (Može li se voljeti samo jedna, Kako potrošiti 2g spida samo da bi ispao glup) teme.
U Pušioni možete pročitati još puno zanimljivih stvari, al' da vam ne umanjim užitak u tekstu uputit ću vas prema adresi Martićeva 14d, gdje je možete kupiti po svega 89kn.

Posljednja, ali ništa manje bitna stavka u Bulićevoj bibliografiji je roman čiji leteći opis slijedi.

PUTOVANJE U SRCE HRVATSKOGA SNA, AGM, 2006.
(SEDAM LINKOVA NA JEDAN BLOG)
*Parental discretion advised*

'Datum u novijoj hrvatskoj prozi', ističe se među hvalospjevima Boris Rašeta i ne faliva. Buliću je uspjelo da s nepunih 27 godina napiše roman koji je, nadam se, barem dvojicu, trojicu hrvatskih skribomana posramio dovoljno da se ostave mladenačkih iluzija i prime nekog konkretnog posla. (Booksa je vječno kratka s konobarima – info@booksa.hr.) Ukratko, roman kroz osam nelinearno ispričanih pripovijedaka/poglavlja opisuje, nećete vjerovati, Lalićevo odrastanje, od mladih dalmatinskih dana na selu i školovanja u Splitu, preko zagrebačkog studentskog života začinjenog ogromnim količinama droga raznih kategorija i blesavim studoškim poslovima, do zapošljavanja u IT tvrtci i profesionalnog profiliranja u đubretarsko-samopropitujući tip menadžera. Bulić građu romana opet tvori bez srama potežući za momentima iz vlastite biografije, pa tako imamo tog momka - Lalića/Bulića koji odrasta u dalmatinskom mjestašcu krutih, zabitih, rekli bi greze nazora prema kojima ima dvojak odnos. Uz rodnu grudu ga veže određena količina djetinje ljubavi prema slatkim momentima neiskvarenosti tog nevinog, premda teškim fizičkim radom obilježenog doba te djetinjasta fascinacija dalmatinskim opakim momcima, koje od malena treniraju da 'budu muško', čijoj subkulturi, ne zavaravajmo se, Bulić ipak pripada. Utoliko je interesantnija i u književno-psihološkom smislu formativnija ona Bulićeva strana u kojoj se on prokazuje kao opako inteligentan petokolonaš, koji će istu tu sredinu iz koje potječe, bez dlake na jeziku i s nula smisla za skrupulu izsecirati na njene najsramnije dijelove, pa će se tako u svom romanu prvijencu razračunati s hrpom demona koji ga opsjedaju od djetinjstva. Neizbježan rat i nusprodukt mu - nacionalistički primitivizam, posebno lijepo ilustriran propadanjem dobrosusjedskih odnosa s dolaskom HDZ-ove politike, koja propalice uzdiže do mjesnih uglednika, a bezazlenog, dugogodišnjeg seoskog svećenika zamjenjuje mlađim, revnim i gorljivim dilerom oružja. Ta opreka između Bulića, po vlastitim riječima 'malog seljaka' sa svim pripadajućim konotacijama i onoga što Bulić odrastanjem, preseljenjem u veći grad i (informatičkom) naobrazbom postaje, najfascinantniji je, barem meni, sloj njegove poetike. Naime, mladić se u maniri svakog sjebanog educiranog senzibilca razračunava i sa svojim osnovnoškolskim kolegama, demonskom djecom rata, koja 'pauze' dok traje uzbuna ispunjavaju mlaćenjem nemoćnih staraca na splitskim ulicama. Propituje, ismijava čak, vlastite stavove kad se kao dvadesetikusurgodišnjak zbližava sa svojim dalekim rođom-seljom, inače noćnom morom njegovog darkerskog tinejdžerstva. Opet se puno drogira, al' se napokon i skrasi, i to s pristojnom, radinom djevojkom lijepe guze, a završava li ljubavna priča hollywoodskim happy endom, reći vam neću. Bulić putem ne ostaje dužan ni konzumerističkom društvu, ni kapitalističkom poretku. U epizodama s radnih mjesta – u romanu prvo radi kao novinar nekad uspješnog opozicijskog portala koji je degradirao do najgoreg žutila, a poslije kao 'content manager' uspješne internetske tvrtke – Bulić je downright groteskan kad opisuje koliko mrtvih Azijata vrijedi jedan mrtav Amerikanac ili kad opisuje analni karakter svog nadređenog koji povećanje broja hitova na sajt s pet na deset uporno naziva 100%-tnim povećanjem posjećenosti portala. O knjizi bi se moglo napisati još štošta, ali da vam ne prepričam baš sve fore, navest ću još samo jedan simpatični detalj. Kroz knjigu, ako ste kronološki čitali Bulićeve uradke, prodefilira sva sila od ranije vam poznatih likova, a neće vam biti stran ni 'bulićevski odmak', koji u Putovanju dobiva ime 'u autu', a kojim je obojena svaka od tih osam vrlo zanimljivih, mogli bismo reći seosko-urbanih epizoda. Zbog svega navedenog, a ne zato što je proglašena knjigom godine, najtoplije vam je preporučam.

______________________________________________________________________
* Iako je Bulić pokopao Denisa Lalića i odao mu dužno poštovanje komemoracijom u zagrebačkom Gjuri, pitanje je hoće li pokleknuti pod pritiskom obožavatelja i čudesno oživjeti dragog nam pokojnika. Nemojte isključiti mogućnost hororeskne potke u eventualnom nastavku – postmortemski blijed i u stanju uznapredovalog raspadanja, s iglom u jednoj ruci i polovicom crvljivog penisa u drugoj, Denis Lalić, uz glazbenu pozadinu Živog blata, strikes again.

** Ovo nije lapsus calami, ovo je samo za ilustraciju.
_______________________________________________________________________

ČITATI! Ako ste skloni Bukowskom, Carveru, Brkljačiću, Perišiću i sličnim kolokvijalnim tipovima mračnog izraza.

NE ČITATI! Posjećujete blog big dona Anđelka Kaćunka kako biste se duhovno okrijepili, a ne zato da se od srca nasmijete? Upozoravam vas da Putovanje započinje scenom frkanja cigarete marihuane, a završava vođenjem preljubničke ljubavi u ekstranepristojnu rupu i nepopravljivom postkokainskom depresijom.