Doris Lessing

Doris Lessing rođena je, malo nakon svršetka Prvog svjetskog rata, 1919. godine, u tadašnjoj Perziji, a današnjem Iranu. Njeni roditelji, 'čistokrvni' Britanci, šest godina nakon njezina rođenja sele se u Južnu Afriku, na područje ondašnje Južne Rodezije (današnji Zimbabve), koja je tih godina igrala ulogu britanske kolonije. Djetinjstvo provedeno na farmi, među bijelim kolonijalistima koji su je odgajali u britanskom duhu s početka dvadesetog stoljeća, bitno je utjecalo na cjelokupno književno djelo Doris Lessing. Pokušaji odgoja u maniri visoke klase među siromašnim pučanstvom neslavno je propao zbog nepovoljnog financijskog stanja njenih roditelja. Doris Lessing dobila je svoje početno obrazovanje u katoličkim djevojačkim školama koje napušta sa nepunih trinaest godina. Napušta roditeljski dom u petnaestoj i radi kao medicinska sestra. Spekulira se da se upravo u tom dobu počela po prvi put susretati sa politološkom i sociološkom literaturom koju je navodno dobivala od svojeg poslodavca. Seli se u Harare (glavni grad Zimbabvea) 1937. godine gdje upoznaje svojeg prvog muža s kojim će imati dvoje djece. Brak traje do 1943. godine.

Nakon razvoda, postaje redovnom članicom 'Lijevog književnog kluba' koji je, kako mu i samo ime govori, bio usko povezan s komunističkim pokretom. Ovdje upoznaje svojeg drugog muža, Gottfrieda Lessinga, s kojim će imati jedno dijete, a od kojega će se razvesti 1949. godine (Gottfried Lessing kasnije će postati istočnonjemački ambasador u Ugandi, gdje će biti ubijen 1979. godine u pobuni protiv Idi Amina).

Nakon ovog razvoda, Doris se sa njihovim djetetom seli u London gdje će i objaviti svoju prvu knjigu – The Grass is singing. Knjiga izlazi 1950. godine i u njoj se vrlo lako mogu pratiti tragovi njena odrstanja u kolonijalnoj Africi. Knjiga se bavi problemima kolonijalizma kojima je Doris Lessing imala prilike svjedočiti iz prve ruke, a dotiče se i tema po kojima će nešto kasnije postati poznata.

Problemi koji zaokupljaju njenu pozornost tiču se rasne i rodne politike (upravo ovo drugo poslužit će kao izgovor da se njeno ime šezdesetih godina snažno veže uz feministički pokret), a ni njeno poimanje obitelji i uloge pojedinca u društvu ne slaže se posve s ortodoksnim interpretacijama ovih uloga. Ovo odbacivanje života kućanice (koje je pedesetih godina dvadesetog stoljeća bilo gotovo nepojmljivo) kao i koketiranje s komunističkim pokretom ima za direktnu posljedicu seriju djela pod nazivom Children of Violence (1952 – 1969), seriju koja bi se s pravom mogla nazvati biografskom. U nizu likova koji neodoljivo podsjećaju na samu autoricu, Doris Lessing provodi književni projekt, svojevrsnu literarno-intelektualnu debatu među različitim aspektima vlastite osobnosti koja za svoj cilj ima iznalaženje odgovora na spomenute probleme. Nedugo nakon početka projekta, biva razočarana idejom komunizma kao i njegovom provedbom, te se '58 ona i Partija razilaze zauvijek.

Djelo kojim je stekla, kako bi to Amerikanci rekli, wider audience, izlazi 1962. godine. Riječ je o knjizi zbog koje je feministički pokret uzima u svoje okrilje, a njeno se ime počinje povezivati uz još jednu 'marginaliziranu' političku struju. Knjiga The Golden Notebook pripovijeda o Anni Wulf, spisateljici u emocionalnoj i artističkoj krizi. Opterećena životom u nametnutim joj ulogama (uloga žene, ljubavnice, majke, spisateljice i političke aktivistkinje) Anna doživljava mentalni slom. U novonastaloj dezintegraciji njene svijesti, Anna pronalazi novo jastvo, nešto izvanjsko što sve njene odvojene aspekte drži na okupu i pomoću kojega se može oduprijeti konformizmu svih vrsta, a najviše onom društvenom. Doris Lessing u ovom romanu prelazi sa područja vanjskopolitičke borbe (kojim se bavila u svojim knjigama koje su se doticale kolonijalizma), na područje rodne borbe (ništa manje političko) i tvorbe ženskog identiteta. 

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća zatičemo Doris na području žanrovske književnosti (znanstvena fantastika i fantastika) na kojem nastavlja svoj beskrajni zadatak subverzije i propitivanja ustaljenih intelektualnih tvorevina. Ovaj prijelaz na žanrovsku prozu nije dobro prošao kod kritike koja joj ionako nije bila odveć naklonjena.

Godine 1984. objavljuje knjigu pod pseudonimom Jane Sommers kako bi pokazala s kojim se teškoćama susreću novi autori koji izlaze na književu scenu. Knjiga je izišla u jako maloj nakladi (prije no što je uopće izašla bila je nekoliko puta odbijana) te je doživjela zanemariv broj kritika i prikaza, sve dok se nije saznalo tko doista stoji iz pseudonima. U trenutku se književna industrija pokreće i gotovo preko noći naklade se uvećavaju, a novine su prepune komentara i osvrta na novi potez kontroverzne spisateljice.

Od brojnih nagrada koje je primila tijekom svoje karijere valja izdvojiti WH Smithovu nagradu koju dobiva za knjigu The good terrorist, u kojoj glavi junaci, politički aktivisti, osnivaju skvot u centru Londona, James Tait Black Memorial Prize za prvi tom autobiografske knjige Under my skin, a nije naodmet spomenuti da je četiri puta bila u najužem krugu kandidata za osvajanje Man Bookerove nagrade. 

Od pedesetak napisanih knjiga, na hrvatski jezik je u posljednjih dvadesetak godina prevedena samo jedna – I ponovno, ljubav (u izdanju VBZ-a, iz prevoditeljskog pera Marine Horkić), dok je iz razdoblja 1973 – 1985. u antikvarijatima ili u Sveučilišnoj knjižnici moguće pronaći još  četiri naslova (Kako sam preživjela, Ljeto prije sutona, Trava poje, Zlatna bilježnica).

Doris Lessing jedanaesta je žena dobitnica Nobelove nagrade za književnot u cjelokupnoj njenoj povijesti koja seže do 1901. godine kada je dobitnik bio, danas zaboravljeni, francuski pjesnik Sully Prudhomme. Sa svojih osamdeset i sedam godina najstarija je dobitnica ove prestižne književne nagrade.

14.10.2007.