Rođen je 1886. na Sušaku, Rijeka u mnogobrojnoj trgovačkoj dobrostojećoj obitelji i odrastao je u slobodarskom, kreativnom ozračju. Obitelj je posjedovala iznimno bogatu kućnu knjižnicu i bila otvorenih, liberalnih nazora.
U riječkoj gimnaziji javlja se kod mladog Janka nemiran, revolucionaran i anarhistički duh, te je iz iste izbačen da bi nastavio sa gimnazijskim školovanjem u Senju gdje stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom internatu. I iz te gimnazije buntovni Polić biva izbačen te se priključuje amaterskoj glumačkoj skupini koja tumara istočnim Jadranom i 'turneju' završava u Crnoj Gori. S nepunih 18 g. dolazi u Zagreb, gdje se osiromašena obitelj nastanila 1902. Zbog sudjelovanja u velikim demonstracijama protiv Khuena proveo je 3 mjeseca (1903) u zatvoru. Nakon smrti roditelja, 1906. g. odlazi u Veneciju (mecena mu je, uz brata Vladimira, i ujak Luigi Grbac). U Rimu piše drame Orgije monaha i Djevica.
Janko je svoj čitavi, prerano ugasnuo život proveo putujući i tragajući za apsolutnom, bezgraničnom slobodom. Buntovne, nagle naravi, neobuzdan mlad čovjek s osjećajem modernog pakla i prokletništva u sebi, nazvao se Kam (Ham), prema starozavjetnom prokletom Noinom sinu koji namjerno nije pokrio očevu pijanu golotinju te zbog toga biva prognan iz doma, za razliku od braće Sema i Jafeta. 1907. izlaze mu zbirke pjesama Ištipana hartija i Psovka, drama Tragedija mozgova i dramska studija Na rođenoj grudi. Kamov i dalje putuje Italijom, boravi nakratko i u Marseillesu i provodi život čitajući, stvarajući i razvijajući intelekt.
U svojim djelima, posebice pjesmama, istresa svoj dekadentni duh koji je sav u kaosu, neredu, ljutnji. Nije se libio staviti na diskusiju sve - i nacionalne i vjerske motive, i ustaljeni moral, i tmurnu hrvatsku svakodnevicu. Njegove su pjesme provala gnjeva na hipokriziju, socijalne apsurde, društvene norme. On promovira estetiku sarkazma, podrugljivosti i amorala. Psovka je u Kamova pjesnički govor, diskurs. Kamov u Psovci i Ištipanoj hartiji progovara instinktivno iz situacije ljudskog stanja i iz stava, odredivši se radikalno oštrim, nepomirljivim i brutalno iskrenim nesuglasjem. Kamov odbacuje kult ljepote koji njeguju pjesnici moderne i stvara vrlo slobodnu i otvorenu formu pjesme. Eros je kod Kamova jedno od krucijalnih načela, a Psovka je njegov program.
Biblijski motivi česta su nit vodilja u njegovim pjesmama, no on se njima poigrava smještajući ih u potpuno drugi kontekst. Tako u svojoj 'Pjesmi nad pjesmama' propagira postulate suprotne onim biblijskim; pjeva o slobodnoj, nesputanoj ljubavi i sinu kojeg začetog u snošaju s Cigankom naziva Prevrat. Parafrazira i Joba; i u toj pjesmi stil mu je izrazito orgijastički.
Kamov je bio antiklerik i nonkomformist koji je, za tadašnje prilike i sredinu, preglasno i neuglađeno urlikao ono što je smatrao za istinu. On je avangardist čak i u europskim razmjerima gdje se avangardizam upravo formira, a kad je roman Isušena kaljuža već davno zamišljen, a prvi dio 'Na dnu' napisan još 1907. Većina Kamovljevih djela objavljivana je tek nakon njegove smrti (Ćaskanja - novela, 1914), kritika (Novele i eseji, 1938), a roman Isušena kaljuža u cjelosti je objavljen tek 1957. godine! Kamov kao da je pisao za budućnost i vjerojatno u tome leži razlog što njegova djela doživljavaju punu valorizaciju gotovo 100 g. nakon njegova rođenja.
U romanu Isušena kaljuža glavni junak Arsen Toplak Kamovljevo je potisnuto Ja kojeg se junak na kraju odriče. U Kaljuži Kamov prikazuje rast i sazrijevanje umjetnika, psihopatološka stanja koja se teško daju prevladati; u cijelom romanu prevladava psihičko. Toplakov razvoj zbiva se u 3 faze - na dnu, u šir, u vis (to su ujedno i nazivi poglavlja romana). Svaki od ta tri dijela počinje izlaskom iz domovine, a zatvara se povratkom u nju. Zadnja, ključna račenica romana je „Jer ja - nisam ja!". Dakle, besmislenost života, otuđenje i apsurd - to je konačni rezultat Kamovljeve vizije života, a ta vizija je nošena prezirom društva oko sebe.
U ideji i konceptu, Kamov je svakako revolucionaran, ne poštuje zadane okvire, autentičan je, nesumljivo talentiran avangardist. Ostavio je bogat opus iza sebe i s pravom zadnjih godina izaziva interes i svjetske književne scene.
Kao stvaralac imao je nesreću da je umro prerano, već u 24. godini. Umro je u Barceloni 1910. godine u strašnoj agoniji, vjerojatno od kuge u bolnici za uboge i siromašne Santa Cruz. Pokopan je u zajedničku sirotinjsku grobnicu, bez imena. Danas na tom mjestu stoji Katalonska nacionalna knjižnica.
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.
(iz pjesme 'Preludij', Zagreb 1905.)
18.8.2007.
"Ponekad, kad se svi nađemo u istom gradu, zatvaramo se u stan i pokušavamo nadoknaditi vrijeme..."